Lokotar: "Moja knjiga 'Limited edition' ušla je u TOP 5 za 2025., veselim se promociji u Daruvaru"

Uoči promocije u rodnom Daruvaru, gdje će 15. prosinca u 18 sati u Zavičajnom muzeju predstaviti svoju prvu knjigu, "Limited edition", razgovarali smo s dugogodišnjim književnim urednikom Krunom Lokotarom.

Njegovo autorsko djelo, koje je objavila izdavačka kuća Buybook, svojevrsni je dnevnički zapis koji je nastajao u Daruvaru i Novom Zagrebu, a u kratkom vremenu "Limited edition" dobio je niz pozitivnih književnih kritika. 

Lokotar, inače poznat kao "siva eminencija" hrvatskog izdavaštva, otvoreno govori o tome kako je bilo zakoračiti ispred kulisa i postati autorom, te kako je urednik u njemu tretirao pisca, ističući da je cijeli proces vođen željom da se piše onako kako se osjeća.

Gospodine Lokotar, pozdravljamo vas uoči vašeg dolaska u Daruvar gdje ćete 15. 12. u Zavičajnom muzeju predstaviti svoju knjigu "Limited edition". Za početak, zašto ste se odučili za taj naslov?

- Pa zato što je elitistički i ekskluzivan! Postoji, dakle, primjeraka knjige koliko postoji, nema dotiska, pa već samim time dobiva na cijeni. Zna se što znači limited edition. Osim toga, što je zapravo ključno, ne bih se oslonio na puku dosjetku, naslov mora govoriti nešto o djelu, a u dnevniku je porazbacano desetak mikroeseja koji govore o njegovoj formi, pomalo atipičnoj i u strožem smislu ne-dnevničkoj, o „dnevniku s pravom objave“, o njegovim dobrodošlim limitima. Jer dnevnici koji se obično pišu ne računaju s objavom ili s njom računaju nekada, naknadno, možda čak postumno. To je i koketiranja s lucidnim Fredericom Beigbederom, magom copywritinga, ali bome i pisanja, koji je svoju slavnu knjigu nazvao po cijeni. Kod nas se zvala 129,90 kn.

Kruno Lokotar/Foto: Marko Todorov/CROPIX

Što vas je potaknulo da svoje priče u ovom formatu podijelite s čitateljima?

- Narudžba, mila i draga majka umjetnosti. Biblioteka regionalnih dnevnika koju Buybook objavljuje nastala je po ideji i pod uredničkom palicom sjajnog pisca Semezdina Mehmedinovića i strogo je pozivna: dnevnike pišu samo oni autori koje Sem pozove. Ja sam dobio tu čast da budem prvi autor koji inače nije pisac, nego urednik. Sem tvrdi da ga nisam razočarao, dapače. Osim toga, u toj biblioteci su prije mene objavili svoje dnevnike ljudi do kojih držim, a i sama biblioteka je sjajno dizajnirana, pogledajte samo taj tvrdi uvez, UV lak na naslovnici, dodatnu zlatnu boju, traku za označavanje, gumicu koja nepogrešivo asocira na Moleskine, individualizaciju rukopisom autora… Što je zasluga genijalnog dizajnera i još svašta Bojana Hadžihalilovića. Čast je raditi s takvim ljudima, u takvom društvu.

Iako je knjiga dnevnički zapis, recenzenti ističu kako ipak nije riječ o klasičnom dnevniku nego stilski vrlo slojevitom štivu koje kombinira osobno, književno i društveno. Kako biste vi definirali ovu formu?

- Sam dnevnik nije klasičan, baš kao nijedan iz serijala, a do sada ih je 15 objavljeno. Ja sam se čak potrudio da zadržim elemente klasike, recimo datum i mjeto nastanka zapisa. Također, smatrao sam da dnevnik mora biti osoban, da mora dati nešto privatno, ako već ne i intimno, pa sam pisao u tom smjeru. Osim toga, dnevnik donosi i 40-ak fotografija i nekoliko QR kodova koji vode na glazbene ili multimedijske sadržaje. Sami tekstovi su raznolikih žanrova, no najčešće hibridni. Ima tu osim spomenutih mikroeseja i kratkih priča, lirskih impresija, mrzovoljnih zapisa, političkih analiza, ali uvijek narativnih, eksperimenata sa sva tri vremenska doba, sirovih zapisa… Spisateljskoj slobodi otvaram i usmjeravam autore, pa se i sam tako ponašam. Pišem kako mi paše, potegnem iz svakog žanra kojim vladam. I igram se, to mi je još uvijek važno.

Zanimljivost je u tome što sam bio siguran da će u dnevniku biti i nešto poezije ili koji govor, ali nije se dogodilo. Izgleda da sam za te rodove i žanrove zatupio.

Temeljni problem je bio što ne napisati, jer ako imate iole razvijeno čulo za život i dramu, a ja ga imam, svaki dan bi mogao postati knjiga.

Foto: Buybook

Je li vam bilo teško pronaći ravnotežu između javnog i privatnog?

- Nisam o tome puno razmišljao, možda je nisam ni uspostavio. Sigurno je da ni u jednom od ta dva segmenta nisam išao do kraja, jer treba živjeti i nakon dnevnika. Ali nisam lagao. Na koncu, dobar dio mog života je javan, radim takav posao. Nije mi to opterećenje, iako bih najradije izabrao biti, nek' ponovim staru foru, anoniman i bogat.

Vi ste već godinama jedan od najistaknutijih hrvatskih književnih urednika. Je li vam činjenica da inače stojite 'iza kulisa' kao urednik, otežala ili olakšala proces pisanja o sebi, svojim stavovima i životu?

- Urednici su inače po definiciji sive eminencije izdavaštva, ali ja sam stjecajem okolnosti i drugačijim pristupom poslu nehotice razmaknuo taj veo nevidljivosti, iskoračio ispred kulisa, iako detalje svojih odnosa s autorima i zahvate na tekstu držim u strogoj diskreciji, to je temelj odnosa povjerenja s autorima.

Bilo je jasno da će se moj dnevnik čitati pod lupom, jer ja sam onaj koji filtrira dobro od lošeg, neobjavljivo do objavljivog, koji aktivno sudjeluje u spisateljskom procesu, kada za to ima potrebe. Za sada su svi unisoni, pa i više od toga, neki iznenađeni što tako dobro pišem, to me pomalo i vrijeđa. Pisati o svojim stavovima mi nije teško, dapače, stavove imam kako bih ih provjerio u javnoj komunikaciji pa po potrebi korigirao, ali obično su solidno utemeljeni i ne doživljavaju radikalne promjene. To što nisu većinski baš ništa ne govori o njihovoj istinitosti.

Dugogodišnje uredničko iskustvo neizbježno oblikuje i autorski glas. Kako je urednik u vama tretirao autora Krunu Lokotara? Jeste li bili stroži ili popustljiviji prema vlastitom tekstu?

- Autoru treba urednik, drugo oko, druga glava, pa tako i meni u toj ulozi. Znao sam koji će tekstovi privući više pažnje, kao što sam znao i neka mjesta gdje se mogu pojačati, intenzivirati, ali ih nisam intenzivirao ako nisu odgovarali emociji iz koje su nastali. To bi bilo šmiranje.

Kao urednik profesionalno ušutkavam svoj glas, jer kada uređujete tuđi tekst morate ući u glas i glavu autora/ice teksta. O svojem nisam puno brinuo, samo sam ga pustio da pripovijeda onako kako se osjeća, ushićeno, mrzovoljno, taksativno… Znao mi je autor ići na živce kad bih naknadno pogledao tekst i otkrio nezgrapnosti.

Kruno Lokotar/Foto: Marko Todorov/CROPIX

Posljednje vrijeme su vas, koliko sam čuo, kolege znali zafrkavali da ste uredili stotine knjiga, a da ni jednu niste napisali. Sada vam to više ne mogu reći. Jesu li vas jednim dijelom i ta podbadanja motivirala da napišete "Limited edition"?

- To je bila primjedba nekog polusvijeta zbog moje funkcije u Hrvatskom društvu pisaca gdje sam osam godina bio član Upravnog odbora i četiri godine potpredsjednik, pa dijelom i krojio politiku HDP-a. Nije me to nimalo taknulo pa ni motiviralo, jer urednik ne mora biti pisac, a osim toga znam koliko mogu u nekim formama. To sve skupa ne znači da mogu napisati roman ili operu, ali dnevnike, putopise, eseje, kritike, e to mogu i to bolje od tih tipova, znao sam to tada, kao što to znam i sada. Da znaju čitati, uvidjeli bi to, kao što ja nakon prvih nekoliko kartica, ma i to sam puno rekao, znam s kim imam posla i koliko taj autor može.

Kada je knjiga izašla iz tiska, sigurno ste je pročitali i pregledali kako biste provjerili je li sve izvedeno kako ste zamislili. Biste li sada nešto mijenjali, dodali ili oduzeli?

- Puno više bih dodavao nego oduzimao, točno vidim mjesta gdje je meni sve jasno, ali nije nužno da to bude i čitatelju, neke situacije sam trebao jače podcrtati, neke epizode još raspisati, malo sam previše, sve od straha da ne zagnjavim, komprimirao. Osim toga, nisam želio da svi tekstovi budu jednako dobri, to jest najbolji koje mogu napisati. Jer dani, a dnevnik je ipak žanr „gdje sam bio i što sam radio“ + protok vremena, nisu takvi, neki su sivi, pa je onda po meni u redu da i ti dani budu malo manje ambiciozni, nije život spektakl.

Kruno Lokotar/Foto: Marko Todorov/CROPIX

U petak 15. prosinca predstavljate knjigu u Zavičajnom muzeju Daruvar, u galeriji Eve Fischer. Ovo neće biti prva promocija vaše knjige, ali će za vas sigurno biti posebna jer je riječ o vašem gradu. U Daruvaru ste odrasli, često ga posjećujete i u njemu čak i stvaralački djelujete, ostavljate svoj trag unatoč činjenici da veći dio godine provodite u Zagrebu. Možete li nam opisati koliko je za vas važna promocija u Daruvaru?

Kruno Lokotar sa zbornikom "Kad čujem Daruvar"/ Foto: Mišo Nejašmić

- Bio sam uzbuđeniji prije promocije knjige "Kad čujem Daruvar" koja i sada, mislim, spada u vrh onoga što sam osmislio i uredio. Meni je više stalo do drugih, nego do sama sebe, valjda sam zato svih ovih godina urednik, a ne pisac, iako me već dugo, a sada pogotovo, svi nagovaraju da pišem, da pišem više. Teško mi je procijeniti koliki mi je uopće javni otisak u Daruvaru. Mojeg prezimena ovdje više nema, migriralo je, a pradeda je imao sedam sinova! Znam sve manje ljudi, a koliko ljudi zna mene, to ne znam. Pozdravlja me dosta ljudi kojih se ne sjećam, odzdravim, hvala im na tome. To sve skupa ne znači da čitaju. U svakom slučaju, dobar dio dnevnika se odvija i zapisan je u Daruvaru, spominje se dosta Daruvarčana/ki pa mu je Daruvar uz Novi Zagreb rodno mjesto. Utoliko se i dnevnik i ja vraćamo kući.

Naslovnica knjige "Limited edition"/Foto: Buybook

Što posjetitelji mogu očekivati od ove promocije, zašto bi trebali doći u Zavičajni muzej Daruvar i uzeti u ruke "Limited edition"?

- Knjiga je do sada, naravno spominjem samo javne reakcije, privatnih je bilo puno više, dobila pet kritika, odreda odličnih, dva autora su je uvrstili u svoj top 5 izbor za 2025. godinu - i meni je u to teško povjerovati, moja očekivanja su bila nikakva - ali valjda onda u njoj ima nešto.

Navodno uživo nisam dosadan, a Mato Pejić, koji će dnevnik predstaviti, sigurno nije, možda se malo i ubrza. Posjetitelji će moći kupiti dnevnik po povoljnoj cijeni, napominjem da imamo limited edition, dobiti posvetu, vrijeme je darivanja, mogu nekoga i razveseliti personaliziranim poklonom. Spremili smo i slide-show pa će posjetitelji u boji moći vidjeti fotke koje su uvrštene u dnevnik kao crno-bijele i još neke iz raznih faza mog života, neki će se na njima prepoznati. Dobro došli!

Pozivnica za promociju u Daruvaru

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!