Legendarna profesorica Jela iz Daruvara: ''Škola je bila moj život, a evo kako sam dobila nadimak Fata''

Nakon pune 43 godine u učionici, prije dva mjeseca u mirovinu je otišla poznata profesorica Gimnazije u Daruvaru Jela Kusaković. Od 1983. godine, kada je održala prvo predavanje u tadašnjem Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje, pa sve do ove godine, podučavala je generacije učenike, prvo marksizam i famozni TIPS odnosno Teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, a kasnije filozofiju, sociologiju, etiku, logiku te politiku i gospodarstvo (PiG). Bila je, kažu svi, stroga, ali pravedna profesorica, a od njezina krsnog imena Jela među učenicima i kolegama bio je poznatiji njezin nadimak – Fata.

Odjednom Fata

- Za to je ''kriv'' moj nekadašnji kolega, profesor geografije Witasek koji je imao sjajan smisao za humor. Baš se volio šaliti. Jednom prilikom je netko u zbornici pitao za mene, odnosno za profesoricu Kičić, kako sam se tada prezivala, a kako sam se u Daruvar doselila iz Bosne, on je podigao glavu i rekao: A, misliš na Fatu! – smije se prof. Kusaković.

Nadimak se prvo uvriježio među kolegama, a onda su je tako među sobom počeli zvati i učenici.

- Trebalo mi je godinu da shvatim da i djeca znaju za moj nadimak. No, nikada nisam to zamjerila ni kolegi Witaseku, ni učenicima, a oni su imali poštovanja prema meni i nikad me nisu tako zvali u razredu. Ja sam to prihvatila. Bosanka sam, humor, kao i psovka, dio su naše etnometodologije, da nije humora odavno ni Bosanaca ne bi bilo – kaže naša sugovornica.

Upravo je kroz humor na nastavi učenicima često nastojala približiti određene teme i zainteresirati ih za gradivo.

- Zato su i bili tako pozorni na satu, ne jer su pažljivo slušali ono što ja pričam iz nove lekcije, nego su čekali kad ću nešto ''lupiti'' da ih nasmijem – kroz smijeh će prof. Kusaković.

Bosna u srcu

Na svojim predavanjima često bi spominjala i Bosnu koju je, kako sama kaže, sa sobom donijela u Daruvar. Veći dio djetinjstva i mladenaštva je živjela u Sanskom Mostu u skromnoj radničkoj obitelji, ondje je završila osnovnu školu i gimnaziju.

- To vam je ona klasična priča. Majka se brinula za djecu, a otac je jedini radio i sve nas uzdržavao. On je bio drvosječa, radio je od svoje 13. godine. I danas mi krenu suze na oči kada se sjetim kako bi izgledao kada bi zimi, promrznut i pun inja došao kući s posla. On mi je omogućio da se školujem jer je želio bolji život za mene i zaista mi nije trebalo posebno govoriti da učim – sjeća se naša sugovornica.

Iako su joj predlagali da bude krojačica ili da završi tada vrlo popularnu ekonomsku školu, poštovali su njezinu želju da studira na Filozofskom fakultetu. Diplomu je stekla u Novom Sadu, na Katedri za filozofiju i sociologiju.

Potraga za poslom

- Bilo je to u siječnju 1983. godine. Za većinu moje generacije u to je vrijeme bilo nezamislivo da se nakon studija vratimo doma i ondje čekamo da posao nađe nas. Nisam mogla ni zamisliti da to učinim, da nakon svega što je poduzeo za mene, od oca tražim novac kako bih mogla otići s društvom na piće. Ne, odmah nakon završetka studija počela sam pregledavati oglase za posao – priča.

I tako joj je u veljači iste te 1983. godine u tadašnjem Vjesniku za oko zapeo oglas iz Daruvara. U tom slavonskom gradiću tražili su profesora marksizma i ona se odlučila javiti.

- Nisam puno znala o Daruvaru, više o Pakracu i Lipiku jer puno ljudi iz Sanskog Mosta ondje ima rodbinu. Na razgovor za posao sam krenula s bratom. Naime, nisam imala direktnu autobusnu vezu za Daruvar pa sam morala prespavati u Novskoj. Bilo me toga malo strah pa sam sa sobom povela brata. Bila sam naručena na razgovor za posao u 8 sati, no ravnatelj je morao na neki sastanak tako da sam ga čekala nekoliko sati. Brat i ja smo cijelo to vrijeme sjedili u zbornici pa sam i prije nego što sam počela raditi upoznala sve svoje buduće kolege. A oni me i dandanas, kad se sretnemo, pitaju za brata koji je tada bio sa mnom – smije se prof. Kusaković.

Razgovor za posao je odrađen ekspresno, mlada profesorica iz Sanskog Mosta posao je dobila i bez razmišljanja se preselila u potpuno novu sredinu. Ponovno nam objašnjava, vrijeme je bilo takvo, mladim ljudima je glavni cilj bio da se osamostale i počnu zarađivati svoj kruh.

Rođena za školu

- Nisam bila jedina. Kada sam došla raditi, nekoliko nastavnika u kolektivu nije bila iz Daruvara nego su također došli ovamo iz drugih mjesta. Ja sam, primjerice, bila već treća osoba u školi iz Sanskog Mosta – kaže, priznajući kako u tom trenutku nije ni sanjala kako će u Daruvar postati njezin drugi, trajni dom.

Dobro se sjeća i prvih dana u učionici. Ni prije toga nije sumnjala da je zvanje nastavnika kao stvoreno za nju, no prvi susret s učenicima to je dodatno potvrdio.

- Još kao djevojčica sanjala sam kako ću biti učiteljica. Imala sam susjedu učiteljicu koju sam uvijek gledala kako ispravlja testove i željela sam biti kao ona. Na četvrtoj godini fakulteta, u sklopu kolegija Metodika nastave, imali smo praksu u školi i sjećam se, kada sam ušla u razred, znala sam da je to to. I profesorica mi je tada rekla kako bi bila velika šteta da ne radim u školi – otkriva.

Dodaje kako je uvjerena da su njezini učenici prepoznali tu njezinu strast koja se nije mijenjala ni slabila ni prolaskom vremena, brojnim reformama u školstvu koje su obilježile njezin radni vijek, kao ni brojnim izazovima, poput doba pandemije i lockdowna. To joj je priznaje, možda bilo i jedno od najtežih razdoblja u karijeri.

Doba pandemije

- Moji učenici jako dobro znaju, ja nisam navikla sjediti dok predajem. U koroni se sve promijenilo. Online nastava je podrazumijevala da sjedim ispred računala po deset sati dnevno, poruke od učenika bi mi stizale i kasno noću. Vjerujte mi, ništa ne može zamijeniti nastavu uživo, kad se nastavnik i učenici gledaju oči u oči. Da sam imala uvjete, tada bih možda otišla u mirovinu, kao što su to učinili neki moji kolege. No, i to smo preživjeli, a kada smo se napokon vratili u školu, zaključila sam kako ipak mogu još malo ostati – kaže.

Bilo je i prije toga kriznih razdoblja, priznaje. U jednom je trenutku čak pomišljala da ode iz Daruvara. Bilo je to 1989. godine kada je atmosfera u čitavoj bivšoj Jugoslaviji bila napeta i neizvjesna.

- Nisam znala što nas čeka i razmišljala sam o tome da odem sestri u Sarajevo i ondje pokušam pronaći posao. No, onda sam 22. veljače, točno šest godina nakon što sam dobila posao u Daruvaru, upoznala svog sadašnjeg supruga Jadranka. Zaljubila sam se i odlučila ostati. Ja sam vam pobornik stoičke filozofije prema kojoj sudbina vodi voljne, a nevoljne vuče za sobom, i vjerujem u onu Aristotelovu tvrdnju kako sve u životu ima svoju svrhu – smije se.

Društvene promjene koje je donio početak devedesetih godina odrazile su se i na njezin profesionalni put. Prošla je, kaže, svojevrsnu kalvariju, no danas na nju s razlogom može biti ponosna.

Osobna kalvarija

- Ja vam imam četiri indeksa i tri diplome. Naime, nakon Centara za odgoj i usmjereno obrazovanje, 1990. ponovno se vraćaju gimnazije. S Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gdje sam diplomirala, nude mi da položim razliku od nekoliko ispita kako bih stekla zvanje profesora filozofije i sociologije, kako bih mogla i dalje predavati u školi. Pristajem na to, no prije nego što je počeo rat, ostaje mi jedan neriješeni ispit – prisjeća se.

Nakon toga upisuje sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje joj, srećom priznaju većinu položenih ispita iz Novog Sada te uspješno završava studij, a nakon toga, također u Zagrebu, upisuje i dvopredmetni studij filozofije i sociologije koji također uspješno privodi kraju.

Govoreći o tom iskustvu, prisjeća se još jednom filozofa koji joj je drag, Sokrata, koji je govorio o tome kako put do znanja nije lagan te kako se ono porađa u mukama.

- Tijekom svog školovanja na spomenuta tri fakulteta sam položila oko 60 ispita. I zbog tog iskustva uvijek sam govorila svojim učenicima da moraju učiti i u svakom trenutku znati koje su njihove obveze jer nikada ne mogu znati što ih sve u životu čeka. A i kad padnu, važno je da znaju ustati i iz svakog pada nešto naučiti– ističe prof. Kusaković.

Cilj i motivacija

Baš kao što je i ona učila iz svojih padova. Kaže kako je svaki put uspjela ustati jer je imala jasan cilj, znala je što želi u životu. A to je, na žalost, ono što često nedostaje učenicima, pogotovo mlađim generacijama.

-Važno je da imaju cilj jer je cilj ujedno i motivacija. Puno se toga promijenilo u ove 43 godine. Djeca su se promijenila, no to je nešto čemu se mi nastavnici i sustav trebamo prilagoditi. Jasno mi je da su njima sadržaji na mobitelu danas isto ono što je meni dok sam bila njihove dobi, bili  Tina ili Politikin zabavnik. Pa ipak, danas je odnos prema obrazovanju drugačiji. Njima je sve dostupno online i ne moraju se puno truditi da bi došli do nekih odgovora, što nije dobro. Upotrijebit ću još jednu filozofsku misao da to ilustriram: Znanje je tek onda znanje kada je stvoreno naporom vlastitih misli – kaže naša sugovornica.

Na kraju ističe kako je zahvalna svim učenicima koje je podučavala svih ovih godina te kako je sretna što je imala priliku raditi posao koji obožava. Za odlazak u mirovinu se, kaže, psihički pripremala godinu dana, no njezini su je učenici posljednji dan ipak uspjeli ''izuti iz cipela''.

Daruvar i Sanski Most

- Dočekali su me s cvijećem i prekrasnom slikom koja opisuje predmete koje sam predavala. Oni sami su je izradili. Zahvalili su mi na svemu divnim riječima i zaista su me ganuli. Bilo mi je jako teško ostaviti ih, no razum je prevladao i rekla sam sama sebi: Jelo, ti si svoje odradila, vrijeme je daš priliku nekim drugim ljudima – kaže.

Kako je u mirovini tek dva mjeseca, još nije, kaže kroz smijeh, razradila svoju umirovljeničku ''strategiju''.

- Puno čitam i šećem jer mislim da je grijeh ne iskoristiti sve ove ljepote koje imamo u Daruvaru – kaže.

Veseli se i svojim redovnim odlascima u Sanski Most koji čitav život nosi u srcu, iako je za rodbinu i prijatelje iz Bosne ona danas – Daruvarčanka.

- I jesam Daruvarčanka nakon toliko godina. No, Sanski Most je također uvijek tu u meni, moja rijeka Sana, vječna inspiracija. Ondje sam živjela do osamnaeste godine, a to su ključne godine za razvoj i formiranje osobnosti. Ono što do tada usvojite, nosite sa sobom kroz cijeli život. Ja sam svoje korijene pustila u Sanskom Mostu, no sretna sam što sam lišće i granje razvila ovdje, u Daruvaru – zaključuje naša sugovornica.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!