Kako je Bjelovar dobio ''Mirekov kružni tok'': ''Bilo je to raskrižje smrti, i ja sam ondje skoro poginuo''

Ovih dana napunilo se točno 10 godina otkako je započela izgradnja kružnog toka na bjelovarskoj južnoj obilaznici. Prije toga, stanovnici Malih Sredica gotovo su svakodnevno svjedočili nesrećama koje su se događale na problematičnom raskrižju koje je slovilo za jednu od najcrnjih prometnih točki u Bjelovaru. Kružnim tokom, koji se počeo graditi u srpnju 2015. i koji je završen tri mjeseca kasnije, problem je riješen. Do zaključenja ovog članka iz policije nismo dobili odgovor na upit koliko je točno nesreća zabilježeno na spornom raskrižju prije i poslije izgradnje. No, prema podacima koji su u medijima objavljeni neposredno prije početka izgradnje kružnog toka, bilo ih je pedesetak, u njima je smrtno stradalo najmanje dvoje ljudi, dok su deseci teško i lakše ozlijeđeni. Od izgradnje kružnog toka do danas na istome mjestu, potvrdili su nam u policiji, evidentirana je pak samo jedna nesreća s lakše ozlijeđenom osobom i jedna nesreća s materijalnom štetom.

Kobna nesreća

Teško je pretpostaviti koliko je ljudskih života spasio kružni tok, no neminovno je da spasio bar neke. A za to je najzaslužniji Bjelovarčanin Miroslav Kovač zvani Mirek na čiju inicijativu je došlo do velike izmjene prometne regulative u tom dijelu grada. Mirek, koji stanuje u neposrednoj blizini nekad problematičnog raskrižja, svakodnevno je svjedočio udesima koji su se ondje događali, a svaki novi sudar podsjećao ga je na stravičnu nesreću koju je na istom mjestu doživio 1. ožujka 1997. godine, kada je imao 14 godina.

- Završavao sam osmi razred osnovne škole. Toga dana išao sam s bratom i dvojicom prijatelja u grad. U trenutku dok smo prelazili pješački prijelaz na kobnom raskrižju, prema nama se velikom brzinom zaobilaznicom iz smjera Velikih Sredica zaletio osobni automobil. Trebao je stati na znak STOP. No, kao ni mnogi vozači prije i poslije njega, nije to učinio. Svom snagom zaletio se u automobil koji je stizao glavnom cestom iz smjera Brezovca. Nakon sudara, automobil se nastavio nekontrolirano kretati prema pješačkom prijelazu – prisjeća se najstrašnijeg dana u svom životu Mirek.

Brat, koji je hodao ispred njega, uspio je skočiti naprijed, dvojica prijatelja koji su bili iza njega odskočili su u stranu i spasili se, a automobil je naletio ravno na Miroslava.

Krv na asfaltu

- Brat mi je kasnije pričao kako se, nakon što je odskočio, okrenuo iza sebe da vidi gdje sam ja, no nije me bilo. Shvatio je da me auto odbacio i odmah je pritrčao da mi pruži prvu pomoć do dolaska Hitne. To mi je spasilo život – uvjeren je Mirek.

Cesta je, pričali su mu kasnije, za samo nekoliko sekundi bila preplavljena krvlju i ljudi koji su se u rekordnom roku okupili na mjestu nesreće mislili su da je dječak kojeg je auto odbacio nekoliko metara dalje na asfalt mrtav.

-Nije me ubio, no u nesreći sam zadobio teške ozljede glave, nagnječenje mozga, bio sam izudaran i polomljen, odmah sam pao u komu. Tjednima sam ležao u bjelovarskoj bolnici, a onda su liječnici predložili mojim roditeljima da me skinu s aparata. Naime, objasnili su im kako sam mlad i kako sigurno neću preživjeti ako ću stalno biti na aparatima. Rekli su da me možda mogu spasiti ako uspijem disati sam. Roditelji su tada pristali i ja sam zaista prodisao vlastitim plućima. Sredinom travnja sam se probudio iz kome – sjeća se naš sugovornik.

Ničega se, kaže, nije sjećao, i nije mu bilo jasno zašto je u bolnici.

Težak oporavak

- Nisam se sjećao nesreće i bio sam zbunjen jer nisam mogao iz kreveta. U tom trenutku samo sam želio ići kući – kaže Miroslav.

No, proći će mjeseci prije nego što mu se ta želja ostvari. Iz bjelovarske bolnice prebačen je u Krapinske toplice gdje ga je čekao dug i mukotrpan oporavak. Ondje je u početku bio sam, a odvojenost od obitelji teško mu je padala.

- Kad sam stigao, smjestili su me u sobu sa starijim gospodinom koji je bio u jako teškom zdravstvenom stanju. Moji roditelji su radili i nisu mogli ostati sa mnom. Ne mogu vam opisati kako sam se osjećao kad sam ostao sam, ne bih to nikome poželio – priča Miroslav kroz suze.

Odvojenost je jako teško pala i njegovim roditeljima pa je Miroslavov otac nakon mjesec dana na poslu uzeo neplaćeni dopust i iznajmio stan u Krapinskim Toplicama, kako bi mogao biti uz sina u tim najtežim trenucima. Tada su stvari krenule na bolje. Nakon nekog vremena otac se morao vratiti kući zbog posla, a zamijenila ga je Miroslavova majka koja je s njim ostala do povratka u Bjelovar.

- Bilo je teško jer sam sve morao učiti ispočetka. Zbog ozljede mozga desna strana tijela uopće mi nije funkcionirala. Morao sam ponovno učiti hodati, pisati. No, nisam se predavao i polako se počeo primjećivati napredak – kaže.

Ideja o kružnom toku

Iz toplica se vratio u rujnu, hodajući. Kada je konačno stigao kući, njegovoj sreći nije bilo kraja. Iako i danas osjeća posljedice teškog stradavanja te je 80-postotni invalid, Miroslav je uspio nastaviti sa životom, završiti školu, zaposliti se i oženiti. No, kobno raskrižje svaki dan ga je podsjećalo na kalvariju koju je prošao kao dječak. Kad su on i supruga Danijela 2011. godine dobili kćer Nikol, Miroslav je znao da mora nešto učiniti.

- U to vrijeme na tom raskrižju prometne nesreće događale su se stalno, bila je bar jedna tjedno, ljudi su stradavali kao ja nekada. Počeo sam gledati te nesreće, razmišljao sam, razgovarao s ljudima koji znaju puno o prometu i na kraju sam došao do zaključka kako bi najbolje bilo da se na raskrižju izgradi kružni tok. No, to je bila samo ideja, nisam znao što bih dalje s njom – smije se Mirek.

Srećom, podržali su ga i pomogli mu njegovi prijatelji.

- Prije svih, tu moram istaknuti mog prijatelja, bjelovarskog fotoreportera Štefana Brajkovića. On mi je predložio da pokrenem peticiju. Pa sam 2014. godine to i učinio. Uzeo sam papir i svaki dan prije podne dva do četiri sata dočekivao ljude ispred trgovine u neposrednoj blizini kružnog toka, prezentirao im svoju ideju i ''žicao'' potpise. Poslijepodne bih pak sjedao na bicikl i odlazio do grada po nove potpise. Onda su se uključili i moji prijatelji koji su počeli skupljati potpise u kafićima, autopraonici, frizerskim salonima, po okolnim selima – kaže Miroslav.

Uspješna peticija

Iako je većina sugrađana podržala njegovu inicijativu, bilo je i onih koji su mu se smijali.

- Bilo je pojedinaca koji su me uvjeravali da nikada neću uspjeti nagovoriti gradske vlasti da izgrade taj kružni tok, bilo je onih koji su tvrdili da to nije dobro rješenje. No, nisam se obazirao na takve primjedbe jer sam osjećao da radim dobru stvar – sjeća se Mirek.

Peticijom je prikupio 1573 potpisa, no kaže kako u Gradskoj upravi nisu bili previše impresionirani njegovom idejom o izgradnji kružnog toka. Odnio je potpise tadašnjem gradonačelniku Antunu Korušecu, no on mu nije mogao čvrsto obećati da će kružni tok biti stvarno izgrađen. Tada se Miroslavu javio poznati mladi oporbeni političar Dario Hrebak.

- Našli smo se na kavi, prezentirao sam mu svoju ideju i rekao da pomogne ako ikako može. Tada mi je stvarno dao nekoliko dobrih savjeta, o kružnom toku se počelo pisati po medijima, odjednom se ta tema našla i na Gradskom vijeću. Na kraju su u Gradskoj upravi popustili i odlučili da će se kružni tok izgraditi. Da nije bilo Hrebaka, sumnjam da bi se to dogodilo – prisjeća se suradnje s tadašnjom oporbenjakom, a danas bjelovarskim gradonačelnikom naš sugovornik.

Te dane jako dobro pamti i sam Hrebak koji je, kaže, odmah prepoznao hvalevrijednu inicijativu i odlučio pomoći.

Mirekova zasluga

- Ja sam Miroslavu dao nekoliko savjeta i zapravo nisam želio biti istaknut čitavoj toj priči kako je netko ne bi stavio u politički kontekst. On je dobro predstavio inicijativu, mi smo napravili mali politički pritisak i na kraju se sve savršeno posložilo. Drago mi je što sam sudjelovao u tome, ali zasluga za konačan ishod nije moja već prvenstveno Mirekova – kaže Hrebak.

A Miroslav i danas pamti dan kad je shvatio da se njegov san zaista ostvaruje.

- Bilo je to 13. srpnja 2015. godine. Tog jutra oko 7 sati na raskrižju se dogodila još jedna prometna nesreća. Snimio sam je, kao i mnoge prije toga. Kasnije sam izašao na ulicu u šetnju s kćerkom, kada sam na raskrižju ugledao bager. Nisam mogao vjerovati, radovi su stvarno počeli – smije se Miroslav.

Potrajali su manje od tri mjeseca. Novi kružni tok je pušten u promet već u listopadu. Miroslav kaže kako je tada znao da se sve isplatilo.

- Iako su mi se mnogi podsmjehivali i pokušali me obeshrabriti, vrijedilo se boriti za ovo. Sada sam sigurniji da će druga djeca, uključujući i moju, biti sigurna dok će na tome mjestu prelaziti cestu te da neće doživjeti ono što sam ja doživio. Ako smo ovime spasili makar jedan život, vrijedilo je – kaže Miroslav.

Kada govori o zaslužnima za kružni tok, ovaj Bjelovarčanin uvijek govori u množini.

Snažna poruka

- Ljudi to mjesto zovu ''Mirekov kružni tok'', po meni. No, on nije samo moja zasluga. Toga ne bi bilo da nije bilo mnogih drugih ljudi. Mojeg prijatelja Štefana Brajkovića, Daria Hrebaka Gorana Deželića i ostalih članova Mjesnog odbora A.G. Matoš, novinara koji su pisali o inicijativi i, na kraju, svih onih ljudi koji su potpisali peticiju i složili su da je ova promjena dobra za sve nas – kaže Miroslav.

Pa iako zasluge za ''svoj'' kružni tok bez razmišljanja dijeli s drugima, činjenica je da je u priči o građanskoj inicijativi kakvima rijetko svjedočimo u Bjelovaru upravo on odigrao glavnu ulogu. A kao i svaka druga prava priča, i Mirekova ima snažnu poruku – u životu se vrijedi boriti. On je to dokazao 1997. godine kada se nakon strašne nesreće izborio za vlastiti život, a onda i prije 10 godina kada se hrabro izborio za neke druge, tuđe živote.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!