nevjerojatna priča
Argentinski vojnik nakon 33 godine vratio hrvatsku zastavu u đulovačku školu: "Ona je podsjetnik na ratne strahote"
Foto: Slavica Trgovac Martan
BJELOVARSKA LEGENDA
Jovo iz Bjelovara čitav je radni vijek proveo u kinu: ''Na jednom smo filmu zaradili brdo novca..."
Kada se gasilo legendarno kino ''Gorica'', plakati tisuća filmova umalo su završili u smeću. Srećom, od takve sudbine spasio ih je kinooperater Jovo Sokolović koji u svojoj zbirci ima 5000 plakata
IMA NEKA TAJNA VEZA
Rode obožavaju Siščane: ''Pitome su, ničega se ne boje, a možda su zaslužne i za baby boom u selu...''
VRHUSKI SPORTAŠI
Emanuel iz Bjelovara i Šandor iz Šandrovca žive za rukomet: ''Čast nam je nositi hrvatski dres''
zanimljiv oglas
Bjelovarčanka spašava one koji ne mogu voditi kućne ljubimce na godišnji: "Čuvam mace i pse"
U sklopu Dana srpske kulture koji su se prošloga tjedna održali u Bjelovaru, u Srpskom kulturnom centru ''Pavle Solarić'' otvorena je izložba starih filmskih plakata dugogodišnjeg bjelovarskog kinooperatera Jove Sokolovića.
Sokolović, Bjelovarčanima dobro poznato lice, radni vijek je proveo puštajući filmove u nekadašnja dva bjelovarska kina, ''Partizanu'' i ''Gorici'', ali i u Kapeli. Kada se gasila legendarna ''Gorica'' plakati tisuća filmova koji su se ondje kroz godine prikazali umalo su završili u smeću. Srećom, od takve sudbine spasio ih je upravo Jovo.
Najave hitova
- U to vrijeme iz kina se bacalo gotovo sve, čak i vrijedna oprema, a na smetlištu su skoro završili i plakati. Meni je to bilo nezamislivo, zbog toga sam ih uzeo i spasio od uništenja. Čuvam ih na suhom, na tavanu svoje kuće. Trenutno ih u zbirci imam oko 5.000 – kaže 75-godišnji Jovo, koji je u bjelovarskom Srpskom kulturnom centru izložio 50-ak najposebnijih. Bjelovarčani ondje tako mogu vidjeti kako su nekada izgledale najave svjetskih filmskih hitova, poput ''Winettoua'', ''Prodavačice ljubičica'' i ''Tarzana'', ali i domaćih uspješnica, kao što su ''Doktor Mladen'', ''Orlovi rano lete'', ''Sreća u torbi''…
Te, kao i stotine drugih filmova na projektorima u bjelovarskim kinima ''zavrtio'' je svojedobno upravo Jovo. Još 1971. godine počeo je raditi u kinu u Kapeli, koje je bilo samo koji kilometar udaljeno od njegovih rodnih Kobasičara. Ondje je ''ispekao'' zanat, a nakon vojske se, 1980. godine zaposlio u bjelovarskom kinu ''Partizan''.
- Ondje sam bio do 1984. godine, nakon čega odlazim u ''Goricu, gdje sam radio sve dok se kino 15. listopada 2008. godine nije zatvorilo. Nakon toga sam još kratko vrijeme bio na zavodu za zapošljavanje pa odlazim u mirovinu – prisjeća se Jovo.
Ozareno nam priča kako je radio najbolji posao na svijetu.
Najbolji posao
- Ljudi su nekad često išli u kino jer je na televiziji bilo samo nekoliko programa, a mnogi televizor čak nisu ni imali. Zbog toga su filmovi u kinu bili omiljeni oblik razonode, a nisu bili skupi. Karta za kino uvijek je bila otprilike u visini cijene jednog muškog šišanja – kaže Jovo.
Neke su predstave, dodaje, bile posebno popularne.
- Ljudi su nas znali molili da ih pustimo u dvoranu da makar stoje tijekom projekcije. Za neke filmove, poput ''Posljednje američke djevice'' koja je kasnije preimenovana u ''Sladoled od limuna'', znali smo prodati po 500 karata – prisjeća se Jovo.
Među najgledanijim hitovima u Bjelovaru bili su pak humoristični filmovi o popularnoj pjevačici Lepoj Breni ''Hajde da se volimo'' I, II i III koji su snimljeni krajem osamdesetih godina.
Lepa Brena
- Za te smo filmove prodali najviše karata. Ljudi su čekali u redovima, puštali smo po pet predstava dnevno. Tada smo zaradili toliko puno novca da smo se nakon završetka prikazivanja svi mi zaposlenici počastili izletom u Istru – smije se naš sugovornik.
Popularne su bile i matineje, na koje je s prijateljima još kao dijete redovito odlazio i sam Jovo.
- Iz Kobasičara smo išli u Bjelovar biciklima, nas dvoje na jednom. To se nije propuštalo. Gledanje filmova u kinu bilo je doživljaj, neusporedivo s današnjim kinima. Ovo danas su najobičnije video projekcije i nemaju veze s načinom na koji su se nekad puštali filmovi – tvrdi Jovo.
Kinooperateri su u njegovo vrijeme morali biti vrlo koncentrirani na svoj posao. Filmovi su se puštali na velikim projektorima, s ogromnih filmskih vrpci koje su se znale pokazati kao vrlo krhke i povremeno su pucale za vrijeme projekcija.
- Kad bi se to dogodilo, projekcija bi na kratko bila prekinuta dok ja vrpcu ne bih zalijepio. Nakon toga se nastavljalo s filmom. Te su vrpce, inače, putovale po kinima diljem Jugoslavije. Mi smo puštali i reprize, i to s vrpci koje bi prošle baš takav put pa su nam se često vraćale više puta lijepljene. Zbog toga su dijelovi filma znali nedostajati. Pa se znalo dogoditi da mi iz publike viču da sam skratio film, da je prvi put bio duži – smije se Jovo.
Red i disciplina
Otkriva nam i kako je u njegovim kinima uvijek vladao red i strogo su se morala poštivati pravila lijepog ponašanja. Preprodavače karata nije trpio jer je držao kako je nepravedno da neki ljudi dvostruko više od drugih plate kartu za isti film, a vodio je računa i o urednosti kina.
- Bilo je svakakvih situacija. Primjerice, ja pustim film, a netko u dvorani zapali cigaretu. Dok se ja spustim dolje, cigareta je već ugašena i nitko ne želi priznati da je pušio. A ja onda cijeli red istjeram iz kina – prisjeća se Jovo.
Pad interesa
Glavobolje su njemu i kolegama zadavali i klinci koji su se uvijek pokušavali ''prošvercati'' u kino kroz vrata za izlaz koja su iz sigurnosnih razloga uvijek morala biti otključana. No, i tome je Jovo doskočio. Pomoću čavla provučenog kroz cijevi ručke ''blokirao'' bi vrata sve dok u dvoranu ne bi ušli svi koji su platili kartu, a nakon što bi projekcija započela, maknuo bi čavao i oslobodio izlaze.
Interes Bjelovarčan za kino počeo je opadati ratnih devedesetih godina. Tada su u mnoge domove stigli videorekorderi, otvorile su se videoteke, a i kvaliteta filmova u kinima se srozala.
- Kvalitetne europske filmove koji su imali umjetničku vrijednost zamijenili su američki blockbusteri u kojima se samo pucalo i ubijalo. Posljednjih pet-šest godina nisam uopće gledao filmove koje sam puštao, svi su bili na isti kalup – kaže Jovo koji ni danas ne ide u kino jer ono, kaže, više nema onu staru draž.
Osim uz kino i film, Jovina životna priča usko je vezana uz još jedan ''prozor u svijet'' – radio. S kolegicom Marijom Kristijan, tada Bugarin, bio je zaštitni glas legendarnog Radija Bilogora koji je emitirao iz Kapele, zbog čega je i danas u narodu poznat kao ''Radio Kapela''.
- Još sam kao klinac, dok bih u Kobasičarima na paši čuvao krave, slušao tranzistor i pitao se kako to funkcionira. Jako me zanimala tehnika. Kad sam bio malo stariji, počeo sam dolaziti na radio u Kapeli, tamo su shvatili da nešto znam i angažirali na radiju i u kinu – prisjeća se Jovo.
Želje i pozdravi
On i Marija su na radiju čitali obavijesti, emitirali želje i pozdrave, puštali glazbene hitove. Iako su imali mali odašiljač od 50W, bio je na savršenom mjestu pa su se čuli sve do Zagreba i Banje Luke.
- Kod nas je sve bilo savršeno posloženo. Kad su se obnavljali Radio Križevci, kolege su došli k nama vidjeti što mi to imamo i nisu se mogli načuditi kako je kod nas sve organizirano – kaže Jovo.
Najpopularnije u to vrijeme na radiju bile su želje i pozdravi. Slušatelji su naručivali pjesme za rođendane, imendane, odlaske u vojsku, mladencima… Bilo ih je toliko da su se neke čestitke mladencima emitirale i danima nakon svadbe.
- Imali smo veliku bazu ploča. Kad sam otišao u vojsku u Zagreb, ondje sam kupovao najnovije hitove i slao ih doma po bakicama iz našeg kraja koje su dolazile prodavati robu na Dolac – sjeća se naš sugovornik.
Radio Bilogora emitirao je od 1968. do 1979. godine, kada se nepovratno gasi. No, u narodu i danas živi sjećanje na taj jedinstveni seoski radio. Vrijeme provedeno u malenom studiju na katu kapelskog mjesnog doma te godine iza projektora bjelovarskih kina za Jovu su najljepše životne uspomene.
Živopisni snovi
- Bilo nam je krasno u to vrijeme i iskreno sam volio svoj posao, i na radiju i u kinu. Ja inače ne pamtim što sanjam. Osim kad sanjam kino i radio, to mi je uvijek jasno živo. Ali, onda se mučim. Sanjam, primjerice, prolaz kod ''Gorice'' u mraku i brinem se što nismo upalili svjetlo pa ljudi ne mogu vidjeti plakate. Ili sanjam da u kinu nedostaju redovi stolica, kako je i bilo na samom kraju. Znam sanjati i kako u domu u Kapeli, gdje je bilo kino, po stepenicama nosim filmove i provlačim se negdje… Sve me to sjeća na mladost – sa sjetom kaže naš sugovornik.
Njegova će priča, nimalo ne sumnjamo, i mnoge druge Bjelovarčane posjetiti na tu istu mladost. Na neko vrijeme posve drugačije od ovoga u kojem trenutno živimo. Na vrijeme u kojemu se život iz današnje perspektive čini bezbrižnijim, veselijim. I šarenijim. Poput nekog od Jovinih filmskih plakata.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
međunarodna manifestacija
SLAVONSKI BANOVAC Na popularni pakrački srednjovjekovni sajam stiže Jelena Rozga
AVANTURA ŽIVOTA
Planinarsko čudo iz Čazme: Ani je tek 16 godina, a već je osvojila planinski vrh od 2.532 metra
tradicija
Svečano otvoreni 16. Dani šljiva i rakija u Siraču: Večeras vrhunac s koncertom Bosutskih bećara
PROŠAO 4.250 KILOMETARA
Bjelovarčanin Štefan o avanturi života: ''Najviše me oduševila Francuska, a doživio sam i nezgode''
×
![]()