USPJELA MANIFESTACIJA
Noć otvorene crkve u Daruvaru: ''Učimo o kršćanskoj baštini, ali i promičemo ekumenizam''
NIna s djedom Janošom/Foto: Martina Čapo
ČETIRI GENERACIJE POD ISTIM ZVONIKOM
Janoš Berkeš iz Velike Pisanice bio je zvonar pune 22 godine: "Ja sam naslijedio oca, a mene unuka"
"Bilo je jako teško užetom pokrenuti zvona, no kada sam to uspio, poslije je bilo lako. Trebalo je snage. A stradao mi je i sluh", prisjeća se Janoš, posljednji zvonar u Velikoj Pisanici koji je ručno zvonio
noć otvorene crkve 2024.
Tri šetnje, tri crkve, tri priče: "Daruvarčani, upoznajte svoju vjersku baštinu"
SELO S TRI CRKVE
Slavlje u Velikoj Pisanici: Na posveti obnovljene reformirane crkve pripadnici različitih vjera i naroda
POSTAVLJENE SKELE
Obnavlja se crkva u V. Pisanici: "Ona je simbol višestoljetne prisutnosti Mađara na ovim prostorima"
Svaka kuća krije svoju tajnu, a svaki čovjek priča je za sebe. Priča koju vrijedi ispričati svakako je ona Ivana Berkeša iz Velike Pisanice. Mađara kojeg od milja svi zovu Janoš. Ovaj 77-godišnji Velikopisančanin mađarskih korijena više od dva desetljeća svakodnevno je, u 12 i u 19 sati, ručno pokretao teška dva zvona na Reformiranoj kalvinskoj kršćanskoj crkvi u Velikoj Pisanici. Izgradili su je Mađari 1903. godine, a nedavno je, podsjetimo, u potpunosti obnovljena o čemu smo pisali OVDJE.
Kada je, danas umirovljeni, Janoš potezao zvona, crkva nije izgledala ovako, no vjernicima je uvijek bila srcu draga. Bila je i njemu. A i danas je, iako je zbog nje izgubio dobar dio sluha.
Janoš je, inače, rođen u Velikoj Pisanici, a njegova supruga Mariška u Ždali, malenom naselju u Prekodravlju, u Općini Gola. Ždala je na samoj mađarskoj granici, a gotovo svi mještani govore mađarski jezik, iako se izjašnjavaju Hrvatima. Stoga ne čudi da je i Mariška kao dijete u kući roditelja govorila mađarski. Punih 55 godina Janoš i Mariška su u braku, od njene sedamnaeste godine. Iako njezinima nije bilo drago što se odlučila udati za kalvina, život je promiješao karte i natrag se više nije moglo.
Baka iz Budimpešte
- Mi u Ždali nismo ni znali tko su kalvini, ondje nije bilo kalvinske crkve. Kada je mama saznala da je Janoš kalvin, nije joj bilo drago, bunila se, no već je bilo kasno, prisjeća se dobro raspoložena Mariška dana iz mladosti.
Život su Janoš i Mariška proveli radeći teške poslove na poljoprivrednom imanju, a pomagale su i kćerke Edita i Zlata. Iako nije bilo lako radeći s kravama i konjima na polju, kažu da je život bio lijep.
- Sve smo zajedno radili. Kada je bilo kolinje, toliko nas je bilo da nismo svi stali u kuću, isto je bilo i kada se slama vozila s polja. Radovali smo se kada smo mogli pomoći jedni drugima, bila su to teška, ali baš dobra vremena, prisjeća se ovaj bračni par koji danas ima dvije unuke, Ninu i Martinu.
- Moja baka rođena je u Budimpešti, a kao djevojčica je došla ovdje, ne znam ni ja zašto je došla, kroz šalu nam priča Janoš mrmljajući kako je danas mogao biti u Budimpešti.
- Pradjed i prabaka su bili radnici u Budimpešti te su skupili malo novaca i došli ovdje jer je u Hrvatskoj u ono vrijeme bila jeftina zemlja. Kupili su kuću i najprije živjeli u Maloj Pisanici da bi kasnije preselili u Veliku Pisanicu. Djedova obitelj, je pak, došla u Lasovac. Stoga ne čudi da se cijeloga života Janoš i njegova obitelj ponosno izjašnjavaju kao Mađari. Iako ih je u Velikoj Pisanici znatno više, tek njih nešto manje od 5 posto ponosno to ističe. Danas se u kući obitelji Berkeš štuju običaji kalvina i katolika, a poštuju i pravoslavce. Ponosni su što žive u mjestu s tri crkve i toliko različitih vjera.
A osim što je Mađar, ponosan je Janoš i na to da je 22 godine bio zvonar. Njegov otac 1922. godine kupio je kuću u Velikoj Pisanici i preselio ovdje iz obližnjeg Lasovca. Bio je crkveni staratelj i brinuo se o kalvinskoj crkvi, te je bio zvonar 10 godina. Taj je posao kasnije naslijedio i Janoš.
Dućan preko puta crkve
- Tata i njegov prijatelj su zvonili, a kada tata nije imao vremena, ili je nekuda morao otići, zadužio je mene. Nakon što je on umro, ja sam nastavio zvoniti. Naslijedio sam ga, prisjeća se Janoš koji je tzv. pozdravljenje zvonio svakoga dana dva puta - u 12 i u 19 sati, u dane bogoslužja te kada bi netko umro. Najprije bi to najavio, a zatim bi zvonio svaka dva sata ili čak svaki sat, prema želji obitelji pokojnika.
Drugačije se zvonilo kada je umrla žena, a drugačije kada je preminuo muškarac, a zvonilo se i kada je bila neka uzbuna. Primjerice, požar u selu ili pak, prije nevremena jer se vjerovalo da zvonjava može otjerati nepogodu poput tuču.
- Bilo je jako teško užetom pokrenuti zvona, no kada sam to uspio, poslije je bilo lako. Trebalo je snage. A stradao mi je i sluh, prisjeća se Janoš koji doslovno 22 godine nije mogao napustiti Veliku Pisanicu zbog obveze zvonjenja. Danas je to možda mnogima nezamislivo, ali Janoš je tu dužnost obavljao redovito, savjesno i vrlo odgovorno.
- Najgore je bilo kada smo bili u polju. Taman se primiš posla i onda, ajde, nazad u selo. Pali traktor i vozi. Polja su bila daleko od crkve i trebalo mi je puno vremena. Zvonio bi i vraćao se u polje raditi, priča nam ovaj vremešni zvonar epizode iz dobrog dijela njegovog života. Kako kaže, nije mu bilo teško jer je volio biti zvonar. Pomagao mu je kum jer je bilo nemoguće pokretati oba zvona odjednom. Naknadu su dobivali, a koja je bila veoma skromna, podijelili bi, a često su je znali i „ostaviti“ u dućanu koji se nalazio preko puta kalvinske crkve. Katkada kuma nije jednostavno bilo, pa je Janoš morao hvatati nekoga pred dućanom da mu pomogne odzvoniti.
Pomutnja u selu
Postoje i priče o nekim prijašnjim zvonarima poput one o mužu i ženi koji su zajedno zvonili, te o kratkotrajnim pokušajima nekih drugih mještana. Uglavnom, mnogima je to bio gubitak vremena. Janoš se pokazao kao najžilaviji, ali i najuporniji.
- Jednom sam sijao pšenicu i nisam otišao zvoniti kada je jedna žena umrla u selu pa se član te obitelji, zet od pokojnice, naljutio, priča Janoš koji se prisjetio i anegdote kada su jednom prilikom uskočile supruge i napravile pravu pomutnju u selu…
- Muški su bili u polju pa smo Ilonka i ja odlučile poći zvoniti. Pomislila sam „pa što može poći po krivu“. No, zvonile smo u krivo, u stranu smo vukle užad. Zvuk je tada drugačiji. To je zvonjava koja se koristi kada je neka uzbuna. Muški na polju i pola sela je mislilo da je negdje požar, priča nam Mariška.
Negdje pri kraju našeg susreta, sasvim slučajno, doznali smo informaciju koja ovu priču o zvonaru diže na novu razinu. Posao zvonarice preuzela je na sebe, sasvim slučajno, Janošova unuka!
Naime, kod Janoša i Mariške, dovela nas je njihova kćerka Zlata, a tijekom našeg posjeta u kući je bila i 25-godišnja unuka Nina Borovac. Simpatična mlada žena koja brine da baki i djedu ništa ne nedostaje.
Zvonarica Nina
Nakon što je Janoš prestao zvoniti, tu je ulogu povremeno obavljala Zlata koja je zvonila samo kada je netko umro. Naprosto nije željela da tradicija u potpunosti stane. Kroz vrijeme postavili su električno zvono, a s potpunom obnovom kalvinske crkve, sve je digitalizirano. Obvezu zvonjenja na sebe je tada preuzela upravo Nina. Naslijedila je tako svog djeda i pradjeda. Iako Nina ne poteže tešku užad i ne mora dva puta dnevno ići u kalvinsku crkvu, jer to digitalno zvono unaprijed namješteno obavlja samo, ipak ima veliku obvezu jer zvoni kada netko umre. Ta zvonjava zove se oglašavanje, nakon čega slijedi još tri puta, u 10, 13 i u 15 sati i tijekom sprovoda. A zvoni Nina i tijekom bogoslužja koje je jednom mjesečno.
Nije joj to problem, kaže nam. Nakon razgovora pokazala nam je kako proces zvonjenja izgleda. Umro je 90-godišnji Stjepan Kasaš Pišta, dugogodišnji aktivni član Zajednice Mađara Velike Pisanice. Pa je Nina pošla, zajedno s nama, u crkvu zvonjavom oglasiti smrt.
Možda je zvoniti danas znatno lakši posao, ali zvuk zvona ostaje isti kao nekada - dubok, moćan i snažan, a istovremeno tako ritmičan, melodičan i umirujući, spajajući prošlost i budućnost. Baš kao i u obitelji Berkeš koji desetljećima crkveno zvono promatraju kao dio svoje tradicije i korijena. Čak četiri generacije Berkeša bili su zvonari i još to jesu.
I dok pričaju o zvonjavi, u glasu im se čuje divljenje. Još jedna potvrda kako je lijepo kad voliš ono što radiš...
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
VELIKO FINALE
Zatvara se klizalište u Čazmi: ''Za kraj smo pripremili pravu ledenu bajku, svi ste dobrodošli''
DIJAGNOZA KOJA MIJENJA ŽIVOT
Fredi Pali prvi put otvoreno o borbi sa zloćudnom bolešću: "Izvadili su mi tumor veličine rukometne lopte"
DOBRI DUH GRADA
Daruvarski čistač ulica Goran Kovačić Buki: "Čistim grad 15 godina i ovaj posao ne bih mijenjao ni za što''
NAJSTARIJI STANOVNIK
Vinko Zeman iz Velikog Trojstva proslavio 100. rođendan: Čestitarima zapjevao i zasvirao violinu
×
![]()