"Ja sam Teo. Imam 12 godina. Dosad sam umro četiri puta. Obožavam fotografijom bilježiti život"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
"Teo je dosad umirao tri puta. Zadnji put prije mjesec dana."
Ovom je rečenicom, koju je izgovorila Teova majka Sanja, započeo tekst napisan prije nešto više od 10 godina u Jutarnjem listu o dječaku koji se zove Teo Petr i koji boluje od rijetke bolesti poremećaja metabolizma za koju nema lijeka.
Teo je nakon objave tog teksta umirao još jednom i ponovno su ga uspjeli vratiti iz mrtvih. Danas ima 12 godina i za jednog dječaka sjajno se nosi s onim što ga prati od rođenja.
Ovu šokantnu priču o mladom Daruvarčaninu i njegovoj obitelji objavljujemo danas, na Međunarodni dan rijetkih bolesti. Jer Teo i njegov mlađi brat Leon (8), koliko se zna, jedini u Hrvatskoj boluju od rijetkog i nasljednog poremećaja koji sprječava tijelo da pretvori masti u energiju. S tom bolešću se Teo, kao i njegov brat Leon, bore gotovo od prvog udaha.
Republika Hrvatska uopće nema zakon o rijetkim bolestima pa ih legislativa kao takve ne prepoznaje što dodatno otežava situaciju Teu, Leonu, njegovim roditeljima i svima koji boluju od rijetkih bolesti. Pred njima stoji nepremostivi birokratski zid jer se roditelji nemaju na što pozvati budući da njihova borba za svaki novi dan života nije zakonski uokvirena.
Majka je nešto osjećala...
Priča o Teovih prvih 12 godina života upravo je nevjerojatna jer Teo posljednjih pet godina više od svega voli fotoaparatom bilježiti upravo život oko sebe. Iako se, kako kaže njegova majka Sanja, a prenoseći ono što su im rekli liječnici, zapravo ne zna kada će Teo ostati bez vida i završiti u kolicima. Zna se samo da je vrlo izgledno da će se to u jednom trenutku dogoditi.
- Može se dogoditi sutra, može se dogoditi kada bude imao 18, možda kada bude imao 25, a možda i kasnije... Nitko to ne može znati - priča nam majka Sanja dok sjedimo u njihovom domu u Daruvaru.
Kada se Teo prije 12 godina rodio, činilo se da je sve u redu. Apgar test, prvi koji se radi odmah nakon rođenja, pokazao je rezultat 10/10, dakle da je sve u najboljem redu. Nitko od liječnika nije primijetio ništa sumnjivo.
- Jedino sam ja cijelo vrijeme govorila da nešto s njim nije u redu i svi su mi govorili da nisam normalna. Ali stvarno sam osjećala da nešto nije kako treba, a nisam znala što. Valjda je to ono što jedino majka može osjetiti - prisjeća se mama Sanja.
U početku se Teo razvijao kao većina novorođene djece, nije se primjećivalo da u sebi nosi rijetki genetski poremećaj. Jedino je majka Sanja i dalje govorila da nešto s njim nije dobro. I tako je bilo sve dok sa šest mjeseci Teo nije dobio bronhitis. Otac Dino i majka Sanja odvezli su ga u pakračku bolnicu gdje su mu, između ostalog, izvadili krv. Teo je u pakračkoj bolnici bio sedam dana. Već je bilo predviđeno da ide kući, no liječnica ga taj dan nije pustila jer joj je Teova krvna slika bila "nešto čudna" pa je roditelje zamolila da Teo ostane do sutradan radi dodatnih pretraga.
- Tu sam se noć probudila usred noći jer me obuzeo nekakav nemir - prisjeća se Sanja.
Dan kada je prvi put umro...
S prijateljicom, inače medicinskom sestrom, odvezla se do pakračke bolnice. Bilo je to oko 5 ujutro. Ušla je na odjel i odmah išla vidjeti sina. Teo je ležao na krevetu.
Upravo je prvi put umro.
- Odmah je krenulo oživljavanje, digli su sve moguće doktore u Pakracu. Puna dva sata vraćali su ga natrag u život dok ga nisu stabilizirali - priča tata Dino.
Bio je to ujedno i početak cjeloživotne bitke na koju te nitko ne može pripremiti. Da ih liječnica kojoj je nalaz krvi bio sumnjiv nije dodatno zadržala, pitanje je što bi bilo s Teom. Odmah su im rekli da Teo hitno mora biti prebačen u KBC Zagreb, poznatiji kao Rebro. Sanja i suprug Dino bili su, naravno, u potpunom šoku. Rekli su im da se voze iza vozila Hitne, ali ona je išla toliko brzo da ju nisu mogli slijediti.
- U Zagrebu smo do tada bili nekoliko puta u životu, ne poznajemo grad, nemamo pojma gdje je Rebro, a prije 10 godina nije bilo tih navigacija na mobitelima kao danas. Lutali smo po cesti i plakali. Ja sam vozio i držao mobitel na uhu, a prijatelj je kod kuće pratio kartu na internetu, brojao semafore i govorio mi gdje trebam skrenuti. Tako me navigirao. No, kad pogrešno skreneš problem je vratiti se opet na pravi put. Uglavnom, zaustavila nas je policija jer su vidjeli da vozim i telefoniram. No, čim su došli do automobila, vidjeli su da smo izvan sebe pa su pitali: "Je li sve u redu?". Rekli smo im da nam je beba završila na Rebru i da tražimo put do bolnice. Odmah su nam rekli da ih slijedimo i da će nas oni odvesti do bolnice i hvala im na tome - priča nam tata Dino.
Kad su došli do Rebra, uslijedio je novi šok.
- Tad smo shvatili da je Rebro veliko gotovo kao cijeli Daruvar. Kako ćemo pronaći odjel na kojem leži Teo?! - govori Sanja.
Potraga za uzrokom
No, nekako su pronašli Odjel intenzivne njege.
- Prišao nam je dr. Ćuk i rekao da ne znaju što je s Teom te da moraju raditi pretrage zbog čega će ga zadržati u bolnici. To je bio novi šok jer sam ja morala ostati u Zagrebu, u gradu u kojem ne znamo nikoga. Trebalo je pronaći smještaj, nekako se snaći. Teo je na Rebru ostao mjesec i pol dana. Ja sam s njim smjela biti četiri sata dnevno. No, liječnici su nam stalno govorili da još uvijek ne znaju što mu je. Prvo su njegove uzorke slali u Prag, a poslije u Amsterdam. Nakon nekog vremena liječnici su došli s papirom, pružili mi ga i rekli: "Ovo je Teova bolest." Nisam to znala ni pročitati. Rekla sam liječniku: "Recite mi ako ima rak, pa ćemo ga izrezati" - govori nam Sanja. Liječnik ju je pogledao i rekao da Teo nema rak. Tada je, kaže Sanja, uslijedio novi šok.
- Pokazao je na papir i rekao mi: "Pogledajte na internetu koja je to bolest." A na internetu je o njoj bilo stvarno malo podataka jer je riječ o doista rijetkoj bolesti i još je sve bilo na engleskom - prisjeća se Sanja.
Od tog trenutka njihov život se nepovratno promijenio. Teu je potvrđena rijetka nasljedna bolest: rođen je bez dugačkog lanca masnih kiselina. Lijeka nema, smrtnost je velika, a bolest oštećuje cijeli organizam. Lijek se vjerojatno nikada neće ni pokušati napraviti jer je broj osoba s ovom bolesti izrazito malen i tu profita. A kad nema profita, nema nema ni interesa farmaceutskih divova.
Sanja priča kako je liječnički tim na Rebru koji se bavi problematikom metabolizma jedan od najboljih u Europi. Objasnili su im što je kod Tea problem te da će morati jako paziti na njega, prije svega na unos masti u organizam jer ih tijelo neće moći preraditi. Tog su dana saznali da će svaki dan morati paziti koliko točno Teo smije unijeti proteina, kilokalorija, ugljikohidrata... Jer, primjerice, svaki višak ugljikohidrata u organizmu pretvara se u masnoću koju njegov organizam ne može preraditi, a ta masnoća se potom hvata na mišiće, oči, srce, mozak i polako ih uništava... Zbog toga svaka tri mjeseca Teo mora ići na kontrolu kako bi se vidjelo koliko rapidno bolest napada organizam.
Problemi s prehranom
- Mi smo se nekako na sve pripremili i naš roditeljski zadatak je bio da pripremimo i njega. On mora biti svjestan da će, ako bude jeo gluposti, biti slijep i u kolicima - govori mama Sanja.
Teško je to sve slušati kao sugovornik, a Teo i dalje sjedi pokraj nas. On je tu priču već "sto puta čuo" i svaki dan je proživljava. Pitamo ga kako se nosi sa svojom bolešću. Lice mu se razvuklo u osmijeh i samo je kratko rekao, onako kako to samo djeca znaju:
- Paaa, dobro - i nastavio se smješkati.
- Znači, kul si?
- Daaa, kul, ha, ha! - smije se Teo.
Roditelji ga odmah hvale kako je jako odgovoran i kako sam pazi da ne pojede nešto što ne bi trebao.
Masnoće ga, osim u minimalnim količinama, mogu baciti u komu (u kojoj je već bio više puta) pa čak i usmrtiti. No, masnoće su bitne za energiju. Pa ju Teo dobiva putem šećera, ali šećer brzo izgara, odnosno energija dobivena putem šećera ne traje dugo kao ona koja se dobije kroz preradu masnoća u tijelu.
Zbog toga Teo kroz djetinjstvo nije mogao raditi sve ono što rade druga djeca. Teo se, naime, ne smije umoriti jer će ostati bez energije. I onda može pasti u komu i umrijeti. Teo ne smije igrati nogomet s vršnjacima. Ne smije se igrati lovice. Ne smije skakati. Ne smije trčati. Može samo malo, ne smije dugo. U početku nije išao ni na rođendane jer na dječjim rođendanima djeca, naravno, trče, skaču, igraju se... No, medicinski gledano, troše energiju, umaraju se.
Stalno je bio sam...
- Svima nam je jako teško padalo to što nije išao na rođendane. Cijeli razred ide, a on ne može. A djeca najviše vole rođendane. Kasnije smo odlučili da ipak ide. No, točno mora znati što smije, a što ne smije raditi. I dobro je, Teo je dobar, svjestan je situacije pa je slušao. Bilo nam je žao i što se svi s nečim bave, nešto treniraju, a on se s ničim ne bavi. Stalno je bio sam... - priča nam majka Sanja.
Dino i Sanja moraju paziti i na one najbanalnije stvari. Primjerice, da mu nije hladno. Jer tada će organizam automatski pokrenuti preradu masnoća da bi se ugrijao. A to se Teu ne smije dogoditi.
- Za hladnoću u početku nismo znali. Kad su djeca mala, brzo potroše energiju. Tako je zbog hladnoće četiri puta pao u komu. A to znači: hitno ga moramo voziti u pakračku bolnicu gdje mu naprave njegov "koktel" koji ga stabilizira. Kada dođe k sebi, moramo ga voditi na Rebro i onda tamo provede oko mjesec dana. U posljednje vrijeme kad potroši energiju dobije rabdomiolizu. To znači da mu bubrezi prestaju raditi i mokraća mu dobije boju višnje. I onda opet mora hitno u bolnicu da mu bubrezi ne bi potpuno otkazali. Često nam je teško znati na što potroši energiju jer nema aktivnosti, ne ide na tjelesni, ne ide u školu ni iz škole pješke, vozimo ga. Ne znaju nam ni liječnici na Rebru objasniti gdje potroši energiju... - govori nam mama Sanja.
Ne smije biti gladan
Tata Dino sjedi i sluša. Ruke drži prekrižene preko prsa. Zadivljujuće mirno pričaju o svemu iako je nemoguće i zamisliti koliko su stresa prošli.
- Kod Tea sve mora biti isprogramirano. Mora se točno znati kada jede i što jede. Kod njega ne može biti: "Neću", "Ne mogu" ili "Nisam gladan", kao kod druge djece. Kod njega je "moraš". Jer mu to život znači. On si ne može dopustiti da bude gladan sat-dva kao i ostali. Organizam kod ostalih u tim slučajevima automatski počinje trošiti masnoće, a Teo ih gotovo i nema, kod njega u tom slučaju organizam počinje uništavati organe. Zato mora sve biti isprogramirano jer inače pada u komu - govori nam tata Dino.
Naravno, da stvari budu još teže, namirnice koje odgovaraju njegovom organizmu skuplje su nego one uobičajene, a često i teže dostupne, nema ih u svakoj trgovini.
No, nitko ne može sve u životu isprogramirati, koliko god da se trudio. Život je jednostavno takav, nepredvidiv, to svi dobro znamo. Tea su dosad četiri puta oživljavali. Doslovno bi umro i potom bi ga vratili u život. Zamislite da ste majka, radite doručak, a dijete vam prvo počne vrištati, a zatim gledate kako mu koža dobiva plavu boju. Dajete mu umjetno disanje. Masirate srce. Ponovno mu dajete život. Majka Sanja je to prošla više puta.
Hranjenje Tea bio je, shvatili ste to dosad, zahtjevan posao koji traži maksimalnu disciplinu. Teo je do 6 godine jeo na sondu, točno određene sastojke u točno određenim količinama. Kada se u pakračkoj bolnici rodio njegov mlađi brat Leon, odmah nakon rođenja su ga odvezli u Zagreb gdje je bio dulje od mjesec dana. I Leonu je dijagnosticiran isti poremećaj kojeg ima i Teo.
Drugi sin, isti problem...
- Morala sam ostati u pakračkoj bolnici dok se ne oporavim od poroda i otišla sam za Zagreb čim sam malo došla k sebi. Možete zamisliti kako je to kada vam odvezu dijete koje ste tek rodili u drugi grad, u drugu bolnicu. Kada sam ostala trudna s Leonom, liječnici su rekli da je 25 posto šansi da će i on imati isti poremećaj. No, s njim je bilo drukčije. Njega smo isto hranili na sondu, kao i Tea, ali nisam htjela da se i on tako hrani do 6. godine kao što je bilo s Teom. Htjela sam da normalno jede, kao i drugi. I osjećala sam da on to može. Jedan dan sam sjedila, hranila ga na sondu i rekla mužu: "Gle, obuci se i upali auto. Ja ću mu sad izvaditi sondu. Ako će se početi gušiti, idemo odmah u bolnicu u Pakrac". Muž me je čudno pogledao, nije mu bilo svejedno, ali osjećala sam da će biti sve u redu. Sve smo pripremili za hitan odlazak u Pakrac i onda sam mu izvadila sondu. U početku je malo kašljao, ali je na kraju sve bilo u redu. Otad se hrani bez sonde. Bio me je, naravno, strah, ali nekako sam znala da će biti dobro - prisjeća se majka Sanja jedne od najtežih odluka koje je donijela, a za koju je osjećala da je ispravna. Drago joj je što je Lea poštedjela dugogodišnjeg hranjenja na cjevčicu.
Teo cijelo vrijeme sjedi pokraj nas i sluša kako roditelji prepričavaju njegovu životnu dramu. Teo je, inače, izrazito drag dječak, miran i dobroćudan. On do detalja zna od čega boluje i što mu se događa. Ovako, na van, čini se da se jako dobro nosi s tim. Doduše, prije nekoliko godina počeo je mucati, a onda se dogodila joj jedna nevjerojatna životna epizoda.
- Tražili smo način da mu pomognemo oko mucanja i uputili su nas na Valmod centar u Varaždinu koji s mucanjem ima najbolje rezultate u Hrvatskoj. Međutim, malo smo se šokirali kada smo vidjeli da tretman košta 15.000 kuna, a još smo i mi trebali pronaći višednevni hotelski smještaj. Tu je još i trošak hrane. Možemo se dva, tri dana hraniti u pekari, ali ne možemo baš svaki dan, moraš nešto normalno pojesti - govori nam tata Dino.
Kolačima do potrebnog novca
I onda se dogodilo nešto što u Daruvaru nije rijetkost, nego gotovo pravilo kada nekome zatreba pomoć. Sanja je pričala s prijateljicom kako ona i muž nekako moraju "stvoriti" novac kako bi Teu pomogli da se riješi mucanja. Prijateljica je odmah, s drugim prijateljicama, organizirala akciju: dogovorili su se da će ispeći hrpu kolača i prodavati ih na glavnom daruvarskom trgu ispred katoličke i pravoslavne crkve kao akciju skupljanja novca za Tea. Cijena kolača je naravno bila - koliko tko želi platiti.
- Nakon akcije došli su kod nas kući s kutijom u kojoj je bilo 16.500 kuna - govori tata Dino dok mu se u glasu osjeti da je i danas dirnut zbog tog čina. I što je najbolje, u Valmod centru su Teu doista pomogli, naučio je mucanje držati gotovo pod potpunom kontrolom. Još jedna pobjeda Tea i njegovih roditelja!
Kada je imao osam godina, dogodila se jedna od najvažnijih stvari u njegovom životu. Teo je, kao i sva djeca, znao posuditi mamin ili tatin mobitel pa bi s fotoaparatom po kući i dvorištu snimao fotografije i video klipove.
- Pogledala sam u svom mobitelu što je sve snimio i ostala u čudu. Pozvala sam Dina, pokazala mu i stvarno nam se činilo da je to što radi dobro, iako se ni Dino ni ja ne razumijemo u fotografiju. Razgovarali smo s Teom o njegovim snimkama i on nam je rekao da to jako voli i da bi se volio baviti fotografijom. Naravno, odlučili smo ga podržati i rekli smo: "Idemo ga upisati u fotoklub, neka uči o fotografiji i neka se druži - govori nam mama Sanja.
Okrećemo se prema Teu i pitamo ga da nam on ispriča kako mu se javila ljubav prema fotografiji.
- Gledao sam jedan video o fotografiji na YouTubeu koji mi se jako svidio. Tada sam počeo fotografirati i raditi video zapise i tako je krenulo.
Upisali su ga u daruvarski Fotoklub Milan Pavić, koji nosi ime po jednom od najpoznatijih hrvatskih fotografa, i tu je Teo počeo učiti prve fotografske lekcije. Pokojni Marko Čolić, voditelj kluba, odmah ga je prihvatio.
- Odličan je bio, jako smo mu zahvalni. Vukao ga je svugdje sa sobom, učio ga, pokazivao mu kako što treba snimiti, a Teo je sve upijao - priča tata Dino.
Teu se također svidjelo, tamo je odmah dobio i "mali" Nikonov fotoaparat.
- Bilo je jako zanimljivo kada sam krenuo u fotoklub. Marko Čolić me učio fotografirati, čak me je učio i kako se razvijaju fotografije na starinski način što mi je bilo jako zanimljivo. Učio me i o filmovima za fotoaparate koje sada gotovo nitko i ne koristi - priča nam Teo. Dok govori o fotografiji nemoguće je ne primijetiti kako mu se lice ozari.
Šok s cijenom fotoaparata
No, nakon nešto više od godine dana došlo je vrijeme da Teo kupi "ozbiljniji" fotoaparat koji je bio i preduvjet za daljnji napredak. Marko Čolić je roditeljima rekao da je prvog Nikona prerastao.
- Odmah smo pristali kupiti mu drugi fotoaparat, samo što mi nismo imali pojma koliko to zapravo košta. Mislili smo da ćemo trebati dati nekih 500 ili 1000 kuna, a onda smo saznali da s tim iznosom ne možemo kupiti ništa što valja. Kažem ja ok, koliko je potrebno? I na kraju je ispalo da je riječ o 9500 kuna za polovni Nikon! Šokirali smo se! Sanja je zvala čovjeka koji je inače profesor fotografije na fakultetu u Osijeku, a u Sisku je držao trgovinu s fotoopremom i rekla mu da joj treba taj i taj fotoaparat za dijete. On je odmah rekao: "Čekajte, ali to baš i nije fotoaparat za dijete, to je ozbiljan aparat. Ima bitno jeftinijih modela koje možete kupiti djetetu". I tako su pričali par minuta, Sanja mu je objasnila da Teo obožava fotografiju, da je imao i izložbu i da se želi profesionalno baviti fotografijom pa ju je na kraju čovjek zamolio da mu pošalje nekoliko Teovih fotografija. Kada ih je dobio, odmah je nazvao i rekao: "Oduševljen sam! Koliko ste ono rekli da ima godina?". Teo je tada imao devet. Odmah mu je spustio cijenu na 7000 kuna, a Teo je s fotoaparatom dobio dva objektiva te još i torbu za fotoaparat.
Prepoznali Teov talent
Roditelji Dino i Sanja imaju status roditelja njegovatelja jer zbog Tea i Leona nemaju drugih opcija. Primaju po 4000 kuna mjesečno, dakle minimalac. I zato im nije lako osigurati Teu svu opremu koja treba jer je jako skupa, ali prepoznali su njegov talent i oni, a i drugi i znaju da im nema druge nego nekako prikupiti novac za skupu foto opremu. Kako bi Teo mogao dokumentirati život oko sebe.
Kako si ti zadovoljan s foto opremom, pitam Tea dok držim njegovog polovnog Nikona koji je i za mene prilično težak u ruci.
- Jako sam zadovoljan. Samo sad moram kupiti još jedan objektiv, Sigma. S njim ću moći dobiti zamućenu pozadinu. To je dobar efekt. I trebam još kupiti stativ i filtere za objektiv - kaže nam s onim dječjim žarom u očima.
- Pa težak ti je ovaj Nikon, kako ga uspiješ držati u ruci?
- Nije mi problem, mogu - opet odgovara s osmijehom.
Tražio da radi za portal
Osobno sam Tea upoznao početkom rujna prošle godine. Javio nam se putem službene Facebook stranice našeg portala i ponudio fotografije s manifestacije "Dani šljiva i rakije" u Siraču. Ovako je točno glasila njegova poruka koju je samoinicijativno poslao:
"Poštovani dobar dan ovdje je Teo Petr dali ste zainteresirani za fotografije sa Dane šljiva u Siraču", stajalo je u poruci. Umalo sam zbog hrpe obaveza i zaboravio odgovoriti da smo zainteresirani.
- Kad ste mu poslali odgovor da ste zainteresirani, bio je presretan. Vikao je: "Tata, mama! Odgovorili su mi!!! Zanimaju ih moje fotografije!!!" - prepričao nam je kasnije njegov tata Dino.
A ja sam mislio da je riječ o nekom odraslom fotoreporteru. Kada sam otvorio vrata i ugledao dječaka kako drži stick s fotografijama u ruci, nisam mogao vjerovati.
- Ti si Teo?!
- Da. Donio sam vam fotografije - rekao nam je odlučno držeći u desnoj ruci stick visoko u zraku. Na lijevom ramenu bila mu je obješena fotoreporterska torba.
- A koliko imaš godina?
- 12.
- Opa! I baviš se fotografijom! Pa, bravo! - pohvalio sam ga.
- Ja bih radio za vas - rekao je odmah i malo me zaledio.
Odlučnost kakvu je imao taj 12-godišnjak dugo nisam vidio ni kod odraslih osoba. Moram priznati, kupio me odmah sa svojim stavom. Provirio sam kroz vrata i vidio tatu kako čeka pokraj auta, s druge strane ograde.
- Može, ali samo ako ćeš u školi imati jako dobre ocjene - rekao sam mu.
Njegov osmijeh nitko ne može opisati, ali sreća se mogla gotovo pa rukom osjetiti.
Na Riječkom karnevalu
Poslije nam je tata Dino objasnio da je Teo zaluđen fotografijom i da ga oni vode po događajima koje Teo želi fotografirati. Snimao je tako, primjerice, i utakmice županijskih liga, a nedavno je bio i fotoreporter na utakmici Kupa između Mladosti iz Ždralova i splitskog Hajduka. Snimao je i Dinamo, bio je neposredno uz BBB-e i, kaže tata, ništa se nije uplašio, uživao je.
Sada je bio i na Riječkom karnevalu gdje je snimio seriju fotografija, a jedna od njegovih bila je izabrana za fotografiju dana na Facebook stranici koja okuplja fotoreportere i zaljubljenike u fotografiju. To mu je priznanje značilo kao malo što drugo.
- Stalno šeta s fotoaparatom, snima, proučava savjete za fotoreportere na YouTubeu. I usred ljeta, kada je nesnosno vruće, pita može li izaći na kratko nešto snimiti. Od 8. godine je zaljubljen u fotografiju i nema tu više pomoći - šali se tata Dino pa se uozbilji - moramo ga podržati koliko god možemo.
S tatom Dinom smo se dogovorili da ćemo mu povremeno objavljivati fotografije s događaja na kojima će biti jer takav trud jednostavno treba biti nagrađen i takvim ljudima treba pokazati da njihov trud i njihova strast imaju smisla. Svima je potrebna motivacija i podrška, a ponajviše djeci.
"Nekako ćemo se snaći..."
Supruzi Dijani sam poslije rekao: "Nećeš vjerovati što se dogodilo!". Prepričao sam zgodu s Teom i moje iznenađenje kada sam vidio da je riječ o 12-godišnjem dječaku, a ona je samo začuđeno rekla:
- Kako si rekao da se zove?
- Teo Petr.
- Ja ne vjerujem...
- Što?
- Pa ja sam pisala o njemu prije 10 godina, kada je imao dvije...
- Što si pisala?
- O njegovoj bolesti. Da je već tri puta umro. A sada je došao da bi radio s nama... - i rasplakala se.
Istoga dana kada sam upoznao Tea i saznao za njegovu strast, saznao sam i za njegovu bolest. Rečenicu s početka ovog teksta "Teo je dosad umirao tri puta. Zadnji put prije mjesec dana." napisala je moja supruga prije 10 godina. Ja, iskreno, za tu priču nisam ni znao.
Sada sjedim s Teom u njegovom domu i pitam ga:
- Teo, legendo, a što ti želiš biti kad narasteš?
I on ponovno razvuče taj ozareni osmijeh i kao iz topa ispali:
- Profesionalni fotoreporter i profesionalni novinar!
- Ali skupo ti je biti fotoreporter! - provociram ga malo.
- Znam, ali nekako ćemo se snaći - rekao je pun optimizma.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!