APEL DOBRIM LJUDIMA
Sjećate li se Petre koja je dobila novo srce? Mlada Čazmanka našla se pred zidom i treba našu pomoć
Ispred nove bolnice u Bjelovaru/Foto: Privatni album
POZNATO LICE
Dr. Gordana Kesić-Valpotić: ''Iako je bilo teških trenutaka, i nakon 40 godina uživam u svome poslu''
Bjelovarska liječnica i nakon 40 godina radnog staža o svom poslu priča s iskrom u očima iako je kroz ta četiri desetljeća rada prošla situacije s kojima se mnogi od nas ne bi mogli nositi
hobi vrijedan divljenja
NEVJEROJATAN TALENT Bruno iz Daruvara izradio makete kultne lokomotive i broda: "Pomogla je i baka..."
čudo od djevojčice
Antonija (5) iz Daruvara ima zastoj u rastu, ali zato špagu radi kao od šale: "Već sanja o Olimpijskim igrama"
POVIJESNI TURIZAM
VELIKI POTENCIJAL Ratne muzejske postave u Bjelovaru i Daruvaru obilaze turisti iz cijele Europe
Izaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi niti jedan dan. Tako je navodno još prije dva i pol tisućljeća govorio kineski filozof Konfucije, želeći naglasiti koliko je važno da čovjek u životu radi ono što ga veseli. Na žalost, ni stotinama godina kasnije mnogi ljudi nisu ozbiljno shvatili važnost te poruke pa je pravo osvježenje susresti nekoga tko zaista živi Konfucijevu filozofiju i za kojega posao nije samo sredstvo pomoću kojega će zaraditi za kruh, već istinski poziv koji ga ispunjava.
A među takve malobrojne pojedince ubraja se i bjelovarska liječnica, specijalistica anesteziologije, reanimatogije, intenzivne i hitne medicine, Gordana Kesić-Valpotić koja i nakon 40 godina radnog staža o svom pozivu priča s iskrom u očima.
Jutarnja šetnja
- Stanujem u blizini naše nove bolnice u koju smo preselili prije gotovo dvije godine. Dan mi obično počinje opuštenom jutarnjom šetnjom na posao, baš prema jutarnjem suncu koje izlazi i dolazi mi dolazi u susret. Usput srećem poznanike, kolege i drage ljude koji me ispunjavaju pozitivom. Tako obično počinje moj svaki dan – priča nam doktorica Kesić-Valpotić.
S istim žarom naša sugovornica na posao odlazi puna četiri desetljeća, a ne računajući specijalizacije u velikim klinikama, čitav je radni vijek provela upravo u bjelovarskoj bolnici. K tome, čitav radni vijek se usavršavala i stjecala nova znanja.
- To je iziskivalo pojačanu prisutnost na radnom mjestu, uz učestala dežurstva i pripravnosti, sa potrebom spremnosti i osposobljenosti za rješavanja naglo nastalih i životno ugrožavajućih stanja pacijenata. Grubom računicom, više od 8 godina provela sam u dežurstvima, tj. 24 satnoj smjeni - kaže dr. Kesić-Valpotić.
Iako je danas vrsna liječnica koju poznaju svi u rodnom gradu, dr. Kesić-Valpotić otkriva nam kako liječnički poziv nije bio njezin prvi izbor.
- Završila sam Medicinsku školu u Bjelovaru, smjer medicinska sestra. To zanimanje me oduvijek privlačilo. Educirajući se prema „staroj školi sestara“ osjećala sam se ostvarenom u potpunosti i mislila sam da ću se time baviti cijeli život. No, kao medicinska sestra sam radila sam tek nekoliko mjeseci, a onda sam na nagovor mojih srednjoškolskih profesora ostvarila uvjete i upisala Medicinski fakultet – prisjeća se dr. Kesić-Valpotić.
I završila ga je u roku. Godine 1985. počinje raditi kao liječnica opće prakse te u ambulanti hitne, a potom odlazi na specijalizaciju iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja. Kad je odlučivala o daljnjem usavršavanju nije ni slutila kako će upravo na specijalizaciji proći najveću životnu školu. Početak Domovinskog rata i rad u iznimno teškim i izazovnim uvjetima nju i njezine kolege naučio je vještinama za koje nisu ni sanjali da će im jednoga dana trebati.
Domovinski rat
- Bilo je to zaista teško razdoblje. Bilo nas je malo, bez iskustva. Nismo imali dovoljno opreme, ono čime smo mi u to vrijeme raspolagali neusporedivo je s onim što imamo danas. Ponekad smo zaista činili čuda nastojeći spasiti živote – priča naša sugovornica.
U posebnom sjećanju ostao joj je 29. rujna 1991. godine, dan kada su se vodile borbe za bjelovarsku vojarnu i Barutanu. Tog jutra žureći malom djetetu kući izlazila je, kaže, iz dežurstva iz bjelovarske bolnice kada se iz grada, od vojarne zapucalo, uz zastrašujuću topničku paljbu.
- Istog trena sam se vratila nazad u bolnicu kako bih pomogla s ranjenicima. Za početak na trijažu kod zaprimanja ranjenika, u podrumu stare zgrade Kirurgije, a potom u operacijske sale u kojima smo samo taj dan zbrinuli puno pacijenata, a na daljnje liječenje u bolnicu zaprimili 37 ranjenika. Najteže smo zbrinjavali u Jedinici intenzivnog liječenja. S kolegama sam u bolnici ostala tri dana. Bili su to vrlo stresni trenuci za sve nas, pogotovo kad bi nam ranjeni stizali ljudi koje smo poznavali. No, u takvoj situaciji moraš ostati profesionalan i usredotočen na pacijenta, tu nema mjesta panici – pojašnjava doktorica
Iako je u profesionalnom smislu bilo jako teško, naša sugovornica upravo se tih ratnih vremena u Bjelovaru sjeća s posebnom nostalgijom.
- Bez obzira na sve probleme i teškoće s kojima smo se susretali, bilo je to vrijeme u kojem je vladala velika kolegijalnost, humanost i zajedništvo. Svi smo bili bliski jedni s drugima, svi su željeli pomoći – kaže, dodajući kako je među liječnicima s kojima je u to vrijeme radila bio i dr. Anđelko Višić koji je kasnije stradao na terenu, a po kojem današnja bolnica u Bjelovaru nosi ime.
Slično je doživjela i kasnije, na specijalizaciji u Zagrebu, 1992. i 1993. godine, kada su u kliniku u kojoj je radila stizali ranjenici iz Bosne i Hercegovine. Generacija liječnika koja je u to vrijeme spašavala živote, kaže, naučila je ono što se ne uči niti na jednom fakultetu.
Šokantne situacija
S obzirom na prirodu njezina posla, ni u mirnodopsko vrijeme teških situacija na radnom mjestu nije nedostajalo. S tugom nam priča kako je gubitak svakog pacijenta za liječnika težak, no posebno su joj mučne bile situacije kada bi u teškom stanju zaprimala ili zbrinjavala poznanika, prijatelja pa i člana vlastite obitelji s kojima je provela posljednje trenutke života.
- Jedan od najstresnijih trenutaka je bio i kada je na hitni prijam nakon nesreće stigao kolega s kojim sam godinama radila. Bio je to veliki šok za mene. Bio je teško ozlijeđen i, na žalost, nakon svega učinjenog, nekog vremena je preminuo – kaže dr. Kesić-Valpotić, dodajući kako je posebno izazovno bilo raditi i tijekom panedmije Covida-19.
- Bili smo suočeni s novom, vrlo pogubnom bolesti i većim brojem pacijenata u teškom stanju, koje je zahtijevalo novu organizaciju, izolaciju, stručnost i posvećenost, za koje pored svega učinjenog nismo mogli predvidjeti ishod – kaže.
Sretna je, kaže, što je tijekom karijere bilo puno više svijetlih trenutaka i situacija u kojima bi se zbog ozdravljenja radovala zajedno s pacijentima. I tijekom čitave karijere se trudila pacijentima pružiti najbolje, čak i više od onoga što je bi se smatralo standardom malom Bjelovaru.
- Tako smo među prvima u zemlji, 1999. godine pokrenuli anesteziološku ambulantu. Kako bi se smanjili rizici, za pacijente tijekom operacije uveli smo praksu pregleda i adekvatne pripreme pacijenta. – tumči.
Godine 2001, zajedno s kolegama Ivanom Šklebarom, Mirjanom Kudumijom i Suzanom Hittner u bjelovarskoj bolnici pokrenula ambulantu za bol.
- Bilo je to 1. svibnja 2001. godine. Naša ambulanta za bol bila je među prvim takvim ambulantama u Hrvatskoj, otvorili smo je prije, primjerice, Jordanovca, Vinogradske i nekih drugih većih ustanova. Svih ovih godina kroz ambulantu su prošle tisuće pacijenata, a iduće godine ćemo obilježiti četvrt stoljeća rada – ponosno ističe naša sugovornica.
Na više frontova
I nije to jedini profesionalni iskorak s ''matičnog'' odjela anesteziologije. Naša je sugovornica gotovo u svakom trenutku karijere bila angažirana na više frontova. Angažirana je kao predavač u VUB. Godinama je educirala medicinske sestre, liječnike stažiste i specijalizante, sudjelovala je u brojnim stručnim skupovima kao aktivni član različitih stručnih društava Hrvatskog liječničkog zbora.
Predsjednica je HLZ Podružnice Bjelovar. Nedavno je po prvi put organizirala sjednicu Glavnog odbora HLZ, skup kolega i predstavnika Podružnica iz cijele Hrvatske upravo u Bjelovaru. Bila je uključena i u reformu hitne medicinske pomoći u BBŽ te pokretanja Objedinjenog hitnog bolničkog prijama 2013. godine, vodila je donorski program u bolnici. Čitavo desetljeće bila je pomoćnica ravnatelja i sanacijskog upravitelja za kvalitetu, sudjeluje u radu županijskog Savjeta za zdravlje i drugih stručnih društava… Za svoj je rad dobila brojna priznanja HLZ, poput Povelje i Medalje Hrvatskog liječničkog zbora i nagrade ''Franjo Miličić'', kao i priznanja za aktivan rad različitih stručnih društava.
Već nakon kraćeg razgovora s njom, sugovorniku je jasno na dr. Kesić-Valpotić nije osoba koja stvari uzima zdravo za gotovo. Itekako je svjesna puta koji je prošla i nevjerojatnih situacija kojima je svjedočila tijekom karijere i zbog toga je, kaže, iskreno zahvalna na onome što danas ima.
- Znam da tako široki angažman iz današnje perspektive može izgledati kao svaštarenje. Ali, struka se vrlo brzo i široko razvijala i naprosto je nametala takav pristup. Sretna sam kada vidim da se i moja medicinska specijalnost u svim svojim segmentima, anestezije, reanimatologije, intenzivne medicine i liječenja boli, sustavno razvija i nadograđuje. Veseli me stalni razvoj drugih operativnih struka u kojem aktivno sudjelujem kao anesteziolog, ali i u Jedinici intenzivnog liječenja kao subspecijalist intenzivne medicine. To su uglavnom različite, ponekad vrlo složene operacije kojima se ljudima spašavaju životi, ali i drugi minimalno invazivni ili invazivni postupci, kao npr. gastroskopije i drugi endoskopski zahvati, pri kojima se brzo, često i kao prevencija rješavaju vrlo ozbiljne bolesti i životno ugrožavajuća stanja. Nakon svih tih godina, i dalje uživam u svom poslu. Započete projekte nastavljaju mlađi te uz punu podršku aktualne politike ubrzano poprimaju puno ostvarenje – kaže naša sugovornica koja u svemu uživa veliku podršku svoje obitelji.
Obiteljski život
Kroz smijeh nam priča kako su njezin suprug i troje djece, koji su danas odrasli, ostvareni ljudi, bez problema prihvatili činjenicu da joj je posao izuzetno važan. Ipak, s godinama se broj profesionalnih obveza smanjio pa je i vremena za opuštanje u društvu najmilijih više.
- Suprug i ja smo proveli život zajedno posvećeni obitelji. Uz pojedinačne radne obaveze uglavnom je bilo teško bilo što unaprijed planirati, pa tako i slobodno vrijeme, ali smo uz ljubav i obostrano razumijevanje raspoređivali privatne planove i obiteljske obveze. Naše troje djece je odraslo uz nas, respektirajući naše radne prioritete i postali su obitelji naklonjeni, odgovorni odrasli ljudi. Ustrajali smo i na putovanjima, ali i češćim prigodnim okupljanjima sa širom obitelji i prijateljima, što nam i dalje pričinjava posebno zadovoljstvo. Navikli smo odrađivati više obaveza u isto vrijeme, tako da je sada teško usporiti – smije se doktorica.
I dok su tijekom godina mnogi njezini kolege odlazili iz Bjelovara u velike klinike u Hrvatskoj i inozemstvu, ona je ostala svome gradu. I njoj su, kaže, nudili poslove u drugim bolnicama, mogla je predavati na velikim fakultetima, no ona je odabrala mjesto koje oduvijek najviše voli, svoj Bjelovar.
Pogled na Bjelovar
- I danas, prema dnevnom rasporedu, radim u ambulanti, operacijskom traktu ili Jedinici intenzivnog liječenja koja je stacionirana na trećem katu naše nove bolnice, u čiji projekt i ostvarenje sam i sama bila uključena. Nakon svih tih godina radim posao koji mi i dalje pruža izazove i pričinjava veliko zadovoljstvo. I dalje svakodnevno učim! Okružena sam iskusnim i provjerenim starijim suradnicima te mladim kolegicama, kolegama i suradnicima koji puno i odgovorno rade, uvode novosti i tehnike, u prostoru i uz opremu na kojoj nam mogu pozavidjeti i neke klinike. U ovoj životnoj fazi sve to smatram privilegijom, uključujući i mogućnost da tijekom radnog vremena i kroz dežurstva u trenucima opuštanja, s radnog mjesta s kojeg ''puca'' pogleda na naš grad, gledam svoj dom, promatram kao živi, raste i kako se razvija moj Bjelovar – zaključuje dr. Kesić Valpotić.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
NOVI POHOD
Garešnički zaljubljenici u prirodu uživali u Slavoniji: ''Oduševili su nas Jankovac i dvorac Dioš''
OD VIZIJE DO TIMA
Poslovni duo vraća se u daruvarsku knjižnicu: Tamara i Tomislav otkrivaju tajne uspješnog tima
LASERSKA SENZACIJA
Tibor Javurek i ekipa oživljavaju bivši bjelovarski disko: "Laseri, arena od 400 kvadrata... Bit će ludo!"
Klinci i Starci
'Električari' spremaju novi rock spektakl u Daruvaru: "Nekada ni ne stanemo svi na binu"
×
![]()