Bolna ispovijest majke koja je ostala bez teško bolesne kćeri (43): "Otišlo je naše vječno dijete"

Za Katicu i Zlatka Pavlešića iz Donje Petričke, mjestašca u sklopu Općine Ivanska, 5. listopada ove godine svijet je stao. Toga je poslijepodneva zauvijek prestalo kucati srce njihove kćeri Nikoline. Iako je imala 43 godine, njihova Nina, kako su je od milja zvali, nikada nije odrasla. Doduše, njezino tijelo jest s godinama odraslo, no sva četiri desetljeća u njemu se krilo dijete velikog srca koje je donosilo radost svima koji su je poznavali. Na žalost, to tijelo u kojem je bila zarobljena Ninina vedra duša, s vremenom se umorilo i ovih se dana potpuno ugasilo.

- Naša Nina je bila dijete s posebnim potrebama. Posljednjih 14 godina počela je ozbiljno pobolijevati. Samo odjednom bi dobila visoku temperaturu, zapala u vrućicu i izgubila se – priča nam kroz suze Ninina majka Katica.

Prespavala dan

S godinama je Nina postajala sve sklonija infekcijama. Prije nekoliko godina jedna joj je zahvatila donji dio leđa, a oporavak je bio dugotrajan i mukotrpan. No, Nina se tada izvukla. Imala je i problema s niskim šećerom, a situacija se značajno pogoršala posljednjih mjeseci. Koncem rujna s Nikolinom se počelo događati nešto vrlo neobično.

- Zaspala je i nisam je mogla probuditi. Prespavala je čitav dan, izgledala je mirno i spokojno, no znala sam da nešto nije u redu. Zbog toga sam pozvala hitnu pomoć koja ju je odmah prevezla na liječenje u bjelovarsku bolnicu – prisjeća se naša sugovornica.

Bila je anđeo, kažu svi koji su je poznavali/Foto: Slavica Trgovac Martan

Liječnici su ustanovili kako je Nini pao šećer, a i organi su joj počeli otkazivati. Uslijedilo je desetak najtežih dana u životu Katice i Zlatka. Borba za život njihove djevojčice. Iako su tih deset dana obilježili neizvjesnost i strah za Ninin život, dogodilo se i nešto lijepo, zbog čega se Katica i odlučila obratiti našem portalu i zamoliti nas da objavimo njezinu priču. A riječ je o zaposlenicima internog odjela bjelovarske Opće bolnice koji su za to vrijeme brinuli o Nini.

- Nema riječi kojima bih mogla zahvaliti tim ljudima za sve što su učinili za Ninu u njezinim posljednjim trenucima. Pristupili su joj s toliko nježnosti i brige, tepali su joj, razgovarali s njom. Sestre su je kupale i češljale je kao dijete. Jedan dan smo došli u posjet i zatekli je s dva repića koje su joj one napravile. To nas je dirnulo do suza – priča nam Katica.

Zahvalni svima

Samo riječi hvale shrvana majka ima i za djelatnike Zavoda za hitnu medicinu i Objedinjenog hitnog bolničkog prijama.

- Oni su isto pokazali veliko srce i suosjećanje. Na hitnoj u bolnici, dok smo čekali da Nini obave sve pretrage, čak su nas u jednom trenutku pitali jesmo li gladni. Liječnici su o svemu otvoreno razgovarali s nama, čak i na samome kraju. Nikada neću zaboraviti tu nedjelju, kad smo došli Nini u posjet. Dočekao nas je liječnik i samo nam rekao kako mu je žao. Tada je još bila živa i uspjeli smo se oprostiti s njom. Nakon toga samo se vratili kući, no nismo se ni raspremili, a već su nas zvali iz bolnice da nam kažu da je nema više – kroz suze priča Katica.

Dodaje kako u velikoj tuzi i košmaru kroz koji je tih dana prolazila nije stigla ni zahvaliti kako treba ljudima koji su u posljednjim trenucima bili s njezinim jedinim djetetom.

Neutješna majka neizmjerno je zahvalna liječnicima i medicinski sestrama koji su brinuli o njezinoj jedinici/Foto: Slavica Trgovac Martan

- Kod nas se uvijek piše i govori nešto loše o doktorima i medicinskim sestrama, o bolnici općenito. Zato bih voljela da se zna kako tamo rade prekrasni ljudi koji taj posao obavljaju sa srcem. Nisam im upamtila imena, ali svejedno im želim zahvaliti na svemu što su učinili za moju Ninu i što čine za sve druge pacijente – kaže naša sugovornica.

Teška dijagnoza

Uvjerena je da je, zahvaljujući takvom pristupu, njezino dijete posljednje trenutke provelo osjećajući ljubav i podršku. Ono što je imala i u vlastitom domu, od trenutka kada je stigla na svijet. Jer, bez obzira na to koliko im je ponekad bilo teško, Katica i Zlatko nikada nisu ni pomišljali na to da je smjeste u dom ili neku drugu, sličnu ustanovu.

- Naša Nina je rođena 1982. godine kao potpuno zdrava djevojčica. Međutim, kad je imala otprilike godine dana počela je pobolijevati, dobivala je jako visoke temperature koje je ne bi puštale danima. Nedugo nakon toga dobili smo i dijagnozu, mentalna retardacija – prisjeća se majka.

Bio je to ogroman šok za supruga i nju, no brzo su se pribrali i odlučili prihvatiti karte koje im je dodijelio život. Dok je Zlatko radio, Katica se posvetila Nikolini i radu na obiteljskom imanju.

Unatoč dijagnozi, Nikolina je bila vedro i veselo dijete koje im je uljepšavalo svaki trenutak.

Nina sa susjedom Mateom/Foto: Slavica Trgovac Martan

- Puno se smijala i veselila sitnicama. Obožavala se igrati s drugom djecom. Znala je izgovoriti nekoliko riječi, no ja sam samo po njezinom pogledu znala što treba ili želi. Obožavala je plišane igračke, a s najdražima smo je i sahranili – sjeća se Katica.

Povratak kući

Redovito su s njom odlazili na terapije na Goljak, a kad je stiglo vrijeme za školu, upisali su je u posebnu školu u Zagrebu gdje je provela dvije godine.

- To je bilo jedino vrijeme kada smo bili odvojeni od nje. Preko tjedna je bila u školi, a gotovo svaki vikend bismo išli po nju i vraćali je doma. U školi su je jako voljeli jer je bila dobra i vesela – sa smiješkom nam priča majka.

No, ubrzo je u Hrvatskoj počeo rat, među ljude se uvukla tjeskoba, zavladala je velika neizvjesnost i Katica je shvatila da u takvim trenucima ne želi biti odvojena od svog djeteta. Tako se Nina zauvijek vratila kući, na mjesto gdje je uvijek i bila najsretnija, kako bi svojim roditeljima bila svjetlo i radost.

Foto: Slavica Trgovac Martan

- Bila je jako dobra. Ni u čemu zahtjevna. Dugo sam brinula i za bolesnog oca koji je bio nepokretan. Znala bih je ostaviti s njim u sobu kada bih nešto morala obaviti, a oni bi razgovarali. Iako je otac nije mogao razumjeti, uživao je u tome – kaže Katica.

I prijatelji i susjedi su prihvatili Nikolinu, dodaje naša sugovornica, nikada nitko o njoj nije rekao ružnu riječ. Svaki dan Katica bi s njom odlazila u šetnju kroz selo, a na svakom prozoru i ogradi dočekao bi ih osmijeh.

Dobri susjedi

- Imamo dobre susjede, i u najtežim trenucima, kad je Nina zaspala zauvijek, bili su nam velika podrška. Ne znam što bismo bez njih. Ja od tuge nisam mogla ni misliti, a oni su sve organizirali, nazvali pogrebnika, pojavili se s lampašima, bili tu za utjehu. Hvala im od srca na tome – kaže Katica.

Neutješni roditelji kažu kako im je kuća, otkako nema njihove miljenice, pretiha i previše prazna. Svaki dan odlaze na Ninin grob kako bi joj se osjetili bar malo bližima.

Katica i Nina u jednoj od svojih redovnih šetnji/Foto: Slavica Trgovac Martan

- Jedva čekam taj trenutak da odem na groblje, a onda kad dođem tamo, čini mi se da ću umrijeti od tuge. Nije sve trebalo završiti ovako. Mislila sam da će još poživjeti, kako ćemo se brinuti za nju dok god budemo mogli te kako ćemo nakon toga svi zajedno otići u dom. No, Bog je očito želio drugačije – kaže Katica.

I to je, kao i sve prijašnje križeve u svom životu, ova hrabra majka pokorno prihvatila. Nada se tek, kaže, da je njezina Nina sada na mjestu gdje nema boli i tuge. Na mjestu na kojem ponovno može biti ono što je bila i za života za zemlji – prekrasni anđeo koji je dirnuo mnoga srca.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!