Foto: Doris Fatur

FASCINANTNA PRIČA

Bjelovarčanka Eva vratila u modu starohrvatske tetovaže: ''To je odavanje počasti našim pretkinjama''

''Kroz proces oživljavanja starih tetovaža, kao da sam se povezala s tim ženama i mislim da danas bolje razumijem zašto smo mi danas baš takve kakve jesmo'', kaže Eva Balažin

10.09.2025. u 20:09

Piše: Slavica Trgovac Martan

Kada je prije otprilike šest godina na internetu sasvim slučajno naišla na članak o tradicionalnim starohrvatskim tetovažama koji je još krajem 19. stoljeća napisao povjesničar Ćiro Truhelka, bjelovarska kulturologinja Eva Balažin ostala je šokirana, ali i fascinirana pričom koja se skrila iza te vrste umjetnosti. Iako tetoviranje na ovdašnjim prostorima seže još u doba Ilira i Tračana, ta je praksa svoj vrhunac doživjela u razdoblju između 15. i 19. stoljeća, a žene su joj pribjegavale kako bi se obranile od osmanlijskih osvajača.

Simbol otpora

- U to vrijeme Osmanlije su bili nemilosrdni prema stanovništvu u osvojenim krajevima. Žene su često silovali, otimali su im djecu kako bi ih odgojili u vojnike janjičare te su pokušavali katoličko stanovništvo preobratiti na islam. Kako bi se obranile od njihovih nasrtaja, žene na ovdašnjim prostorima, najviše u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Lici počele su obilježavati svoja tijela – pojašnjava Eva.

Naime, tetoviranje u muslimanskom svijetu je strogo zabranjeno, a žene koje su to prakticirale Turci su smatrali prljavima i nepoželjnima. Na taj način su se domišljate katolkinje štitile od invazija.

Foto: Doris Fatur

Nakon što je prvi put čula za starohrvatske tetovaže, Eva je znala da mora nastaviti priču o njima/Foto: Privatni album

- Kad sam prvi put čula za to, šokirala sam se jer je priča o osmanlijskim invazijama sama po sebi grozna. A onda sam shvatila kako je nevjerojatno da se o tome danas tako malo zna. Osjetila sam važnost da se ta priča podijeli s javnošću pa sam je počela detaljnije istraživati – kaže naša sugovornica.

Spomenuti povjesničar Ćiro Truhelka je, srećom, detaljno istražio spomenutu temu te je složio čitavu kolekciju tetovaža koje su se kroz stoljeća razvijale. Uz dodatna istraživanja, Eva je uskoro došla na ideju kako popularizirati i osuvremeniti fascinantnu priču iz prošlosti.

Prirodni sastojci

- Moj tadašnji dečko bavio se izradom privremenih tetovaža za filmsku industriju. Inspirirani prvenstveno Truhelkinom zbirkom, kreirali smo vlastitu zbirku starohrvatskih motiva i krenuli u izradu privremenih tetovaža – prisjeća se Eva.

Pojašnjava kako se svaka tetovaža sastoji od tri osnovna elementa – crtice, kruga i križa koji se potom slažu u kompleksnije ornamente.

Foto: Doris Fatur

- Nekad su žene za tetoviranje koristile prirodne materijale, kao što su ugljen, med i majčino mlijeko. Od toga bi se složila smjesa koja se onda „bockala“ iglom u kožu – zato i naziv sicanje ili bocanje. S druge strane, moje privremene tetovaže na tijelo se nanose puno jednostavnije. Tehnika je slična lijepljenju takozvanih tetovaža iz žvakaćih guma. Skine se folija, transfer papir se na koži namoči i motiv se preslika– pojašnjava Eva.

Ovisno o mjestu na kojem se nalaze, vremenskim uvjetima i tipu kože, privremene tetovaže traju između tri i sedam dana. To je, kaže Eva, sasvim dovoljno, jer su i zamišljene kao svojevrsni nakit.

- Ja sam ih i zamislila kao ukras za posebne prigode i za situacije kada želimo poslati određenu poruku. A mnogi ih koriste kao probu prije odluke o trajnom tetoviranju – kaže naša sugovornica.

Povratak korijenima

Od samoga početka Eva je željela da priča o tradicionalnim starohrvatskim tetovažama bude internacionalna zato su svi materijali na engleskom jeziku. I to se pokazalo kao dobar potez jer zaista izazivaju zanimanje, kako domaćih ljudi, tako i stranaca.

Foto: Doris Fatur

Istražujući tetovaže, povezala sam se s našim pretkinjama, kaže Eva/Foto: Doris Fatur

- I oni su, kao i ja na početku, više nego samim tetovažama, fascinirani pričom koja se krije iza njih. A mislim da ona najviše zanimanja izaziva kod naših ljudi koji žive izvan Hrvatske i koji se kroz te simbole žele povezati sa svojim korijenima – kaže Eva.

Na taj način tradicija se nastavlja do današnjih dana. Zanimljivo da se u povijesnom kontinuitetu tetoviranje nastavilo i nakon što su Osmanlije napustili ove krajeve, ali su se svrha i kontekst mijenjali.

- Tetoviranje je s vremenom postalo kao neka vrsta rituala i inicijacije, primjerice djevojčice bi dobile tetovažu kako bi se obilježio ulazak u pubertet, a tetoviralo se na određene blagdane, poput sv. Josipa (19. ožujka) i Blagovijesti (25. ožujka). Iako je rijetko, ali još uvijek u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine možete pronaći istetovirane bakice – kaže Eva.

Bez obzira koliko nam se dalekom činila priča o mudrim ženama koje su doskočile zlim osvajačima, nit koja povezuje njih i današnje generacije žena, vjeruje naša sugovornica, nije nikada prekinuta.

Kreativna i svestrana

- Oživljavanjem priče o starohrvatskim tetovažama željela sam odati počast tim ženama. Kroz taj proces kao da sam se povezala sa njima i mislim da danas bolje razumijem kulturološki kontekst žena na Balkanu, odnosno zašto smo mi danas baš takve kakve jesmo – kaže Eva, dodajući kako svi zainteresirani više o ovoj temi mogu pronaći u knjizi Vesne Haluge ''Znamen na koži''.

Foto: Doris Fatur

U vrijeme turskih osvajanja žene su se tetovirale kako bi nadmudrile neprijatelja/Foto: Doris Fatur

Eva je svojim tetovažama zaintrigirala mnoge. Danas ih prodaje putem interneta i u nekoliko hrvatskih galerija, a priču i dalje promovira putem društvenih mreža. Kako se ranije bavila modelingom, često je sama model za svoje uratke.

- Imam svoj obrt, a osim tetovažama, bavim se i nekim drugim kreativnim poslovima. Oduvijek sam bila svestrana i radila nekoliko stvari odjednom. Bavim se pomalo i glumom, već sam dvije godine članica jedne glumačke družine, radim kao stilistica na komercijalnim projektima, surađujem i sa dva ženska kolektiva, jedan se bavi osobnim razvojem, a drugi je glazbeno-umjetnički projekt Vakat gdje su i tetovaže našle još jedno svoje mjesto – otkriva Eva.

Nakon završenog studija Kulturologije u Rijeci, preselila se u Zagreb uz koji je danas poslovno vezana, neko je vrijeme živjela u Beogradu i u Indiji, a svakom prilikom dolazi i u rodni Bjelovar, gdje je provela djetinjstvo te završila osnovnu školu i Gimnaziju.

Bjelovarska veza

- Uvijek volim doći u Bjelovar, osim zbog bliskih ljudi koji tamo žive, uživam u miru i sporijem tempu. Volim taj odmak od zagrebačke užurbanosti i gužve. U Bjelovaru sam provela djetinjstvo, no to su bile ratne devedesete godine koje pamtim po nekoj tjeskobi, tako da moje uspomene vezane uz taj dio života nisu najljepše. Ali jako mi je drago vidjeti koliko se Bjelovar posljednjih godina razvio i napredovao. Jako me to veseli – kaže naša sugovornica.