Bjelovarčanin Igor Salopek: "Sa spakiranom torbom godinama čekam novi bubreg... I ne očajavam"
kolumnist
komunalije
BJELOVAR – „Nemojte mi govoriti „svaka mi čast“. Ima toliko ljudi oko mene koji su znatno gore prošli u životu. Ja nisam bolesnik, ne osjećam se tako, a za liječnike i osoblje bjelovarske bolnice nema toga što ne bih učinio, oni su moja druga obitelj. Nadam se da ću opet dobiti novi bubreg, no ako i ne, život ide dalje i ne treba ga protratiti na kukanje“, tek su neke od najupečatljivijih izjava 47-godišnjeg Igora Salopeka koji vodi sve, samo ne uobičajen život kao i svi ostali ljudi oko njega. Ovo je priča o skromnom čovjeku koji je prošao teške trenutke, ali naučio je živjeti s tim i zato bi nam svima mogao biti uzor.
Nacionalni dan
Nacionalni je dan darivanja i presađivanja organa koji se od 2006. godine u našoj zemlji, odlukom Hrvatskog sabora, obilježava upravo 26. svibnja. Mnogi se sjećaju i riječi omiljenog pape, Svetog Ivan Pavla II. koji je jednom prilikom izjavio kako je grijeh pokopati ono što može poslužiti živomu. Uistinu je to velik citat, a još je veće samo djelo transplantacije. A koliko ona znači, najbolje to može posvjedočiti netko tko je imao priliku primiti organ, ali i netko tko je opet na listi za presađivanje. U našem slučaju pronašli smo jednu osobu koja nam dočarava oba ta primjera.
A to je upravo u uvodu spomenuti Bjelovarčanin Igor Salopek (47) kojemu je sa samo 18 godina otkriven smanjen rad bubrega, tri godina nakon toga, bubrezi su mu otkazali i završio je na dijalizi, 2003. godine prvi put mu je transplantiran bubreg, a 2013. ponovno završava na dijalizi, ujedno i ponovno na listi za presađivanje organa. Danas, kao i gotovo svaki drugi čovjek s istom dijagnozom, Igor živi sa spakiranom torbom pored ulaznih vrata i nada se tom spasonosnom telefonskom pozivu. Imao ih on u međuvremenu nekoliko, no, zbog nekompatibilnosti i određenih antitijela koja je razvio nakon prve transplantacije, Igora su već pet ili šest puta vratili kući. Jednom tik prije operativnog zahvata, doslovno s operacijskog stola, nekoliko trenutaka prije anesteziranja.
Suočavanje s dijagnozom
- Prvo da raščistimo, ja nisam bolesnik i ne bih volio da me tako zovete. Ja se ne osjećam nimalo bolesnim – odmah nam je u uvodu Igor dao do znanja kako se prema njemu ponašati i počeo nam otkrivati kako je i kada saznao za smanjen rad bubrega.
- Nakon što sam 1992. godine napunio 18 godina, pozvan sam na novačenje u vojsku. Dotad nisam imao niti jedan simptom što i nije čudno jer kronično zatajenje bubrega nema simptoma sve dok ne dođe do onog najgoreg, a pojačan umor ili oticanje nogu nije nešto što bi ljudi odmah povezali s nekom bolešću ili dijagnozom – priča Igor i dodaje nam kako su mu na pregledu za vojsku napravili kompletnu krvnu sliku. Vidjevši da ima povišen kreatinin i ureju, što su glavni parametri oštećenja bubrega, poslan je svome liječniku, a zatim je završio na internom odjelu bjelovarske Opće bolnice. Nakon kompletnih pretraga, odlazi u Zagreb na Rebro gdje je ležao mjesec i pol dana.
Na rubu života
- Od glave do pete su me pregledali i napravili mi sve moguće pretrage što postoje. Ja nisam bio u tome trenutku pretjerano zabrinut jer sam se osjećao dobro, ništa me nije boljelo, dobivao sam tek jedan lijek. No, s vremenom su mi nalazi postajali sve lošiji, a parametri su rasli. Kako sam po prirodi znatiželjan, otišao sam u knjižnicu, uzeo stručnu medicinsku literaturu i iščitavao ono što me zanimalo i ticalo se mojeg stanja. Na kraju sam shvatio da za moje stanje nema lijeka, da je riječ o nečemu progresivnome i da ću na kraju završiti na dijalizi – prisjeća se Igor vremena kada se morao pomiriti sa svojim zdravstvenim stanjem i prihvatiti ga. Njegova osobna dijagnoza je bila kronični intersticijski nefritis, a uzrok liječnici nisu mogli potvrditi.
- Otprilike 1995. ili 1996. godine povećana mi je terapija jer je polako sve išlo svojemu kraju. Tada sam prvi put dobio i neke simptome poput mučnina, proljeva, općeg umora i oticanja nogu, a 28.11.1996. godine završio sam prvi put na dijalizi i tada su me liječnici prvi put „vadili grobaru ispod lopate“. Ležao sam na internom odjelu i cijeloga dana povraćao, kada nisam imao više što, žuć sam povraćao. Navečer mi je liječnik ugradio kateter i oko 22 sata su me prvi put dijalizirali. Drugoga dana nisam glavu mogao podići s kreveta. Krvlju i infuzijom su me doslovno vraćali u život – priča nam Igor jednu od najtežih epizoda iz svog života nakon koje je dijaliza postala njegova svakodnevica. Sljedećih sedam punih godina, Igor Salopek sam se kod kuće dijalizirao i to zahvaljujući ugradnji peritonejskog katetera. Svakog dana tri do četiri puta dnevno po 20-ak minuta provodio je proces dijalize. Kako i sve dotad, i ovo je podnio stoički, bez žaljenja, kukanja, vrlo pribrano i odgovorno.
Novi početak
14. rujna 2003. godine Igor je dobio spasonosni poziv nakon kojeg mu je transplantiran bubreg. Iako ne voli baš pod nož, ovoj se operaciji veselio. Kako i ne bi kada je značila novi početak u životu.
- Sve je dobro prošlo, moje tijelo je prihvatilo novi bubreg i sljedećih deset godina zaboravio sam na dijalizu. Iako sam i dalje redovito išao na preglede i potrebne pretrage, sve je bilo lakše. No, nažalost, moj se novi bubreg nakon 10 godina razbolio, istekao mu je rok trajanja – u šali nam govori Igor i pojašnjava kako su nalazi bili sve lošiji pa je za očekivati bilo da opet završi na dijalizi. To se i dogodilo, drugi put u životu bio je na rubu preživljavanja.
- 26. 08. 2013. godine ponovno sam završio na dijalizi, a od tada tri puta tjedno odlazim u centar za dijalizu Opće bolnice Bjelovar, dok sama dijaliza traje četiri sata. Više se nisam htio sam dijalizirati kod kuće jer mi je to postalo teško, tresu mi se ruke, a sve mora biti sterilno, tako da sam izabrao dolaziti na odjel i prepustiti se stručnom timu u ruke – kaže nam Igor koji, ukoliko želi otići na godišnji odmor na more ili u planinu, mora mjesecima unaprijed dogovoriti dijalizu u privremenom mjestu boravka. Znači, „godišnjeg“ od same dijalize jednostavno nema. Ona je sastavni dio njegovog života i to je ono što je mnogima nezamislivo. Priznaje nam naš sugovornik da ima dana da mu se ne da ići, no „ne otići“ nije opcija. Uostalom, pomirljivo priznaje kako se često, ležeći tamo četiri sata, dobro i odmori.
Proces dijalize
Pokazao nam je i lijevu ruku u koju prima dijalizu i ubode koji svjedoče o nizu godina pikanja. Nelagodan je tek trenutak kada se ubode, a kasnije, unatoč brojnim cjevčicama oko njega koje doslovno filtriraju njegovu krv, nema nikakav osjećaj da se nešto događa. Znači, jedna cjevčica izvlači njegovu krv koja prolazi kroz aparat koji „glumi“ bubreg, čisti ju i vraća drugom cjevčicom nazad u organizam. U cijeloj toj situaciji, Igor je sretan što jako dobro podnosi dijalizu, za razliku od mnogih koji imaju nuspojave poput pada tlaka, grčeva, a puno je pacijenata starije životne dobi koji imaju povišen šećer ili srčane tegobe.
Pokazuje nam Igor mjesto na ruci gdje ima fistulu - spoj vene i arterije koja mu omogućuje da aparat izvlači krv iz organizma bez većeg otpora i kaže kako je jedina negativnost toga što ne smije primjerice jače fizički opteretiti tu ruku.
Iako ima pravo na to, po Salopeka nikada nije dolazilo sanitetsko vozilo. Oduvijek pješice odlazi na dijalizu i isto se tako vraća kući. Važno je spomenuti kako je svoje netipično zdravstveno stanje Igor prihvatio kao njegov osobni način života od kojeg ne može pobjeći, a kaže nam da se ne smatra nimalo drugačijim ili zakinutim za nešto.
Žeđ kao izazov
- Svima nama koji idemo na dijalizu sigurno najviše nedostaje što ne smijemo piti tekućine koliko želimo. Zamislite – žedni ste, popili bi čašu vode ili piva bez razmišljanja, a ne smijete jer morate točno kontrolirati koliko u svoj organizam unosite ukupno težine i koliko još smijete do sljedeće dijalize. Mi ne mokrimo, a sve što unesemo između dvije dijalize gomila nam se u organizmu i zato moramo paziti na unos. Prosjek je oko dva i pol do tri kilograma, više od toga ne biste trebali stvoriti zaliha. U protivnome, aparat na dijalizi morat će puno tekućine izvlačiti iz našeg organizma što opet nije dobro, stoga moramo bit disciplinirani i pribrani – otkriva Igor kojemu ne pada teško reduciran jelovnik, već baš tekućina, odnosno žeđ koju je ponekad teško kontrolirati.
Spomenimo kako bubrežni bolesnici ne smiju konzumirati namirnice u kojima ima puno kalija, jer ih to, na način da uzrokuje prestanak rada srca, doslovno može „ubiti“. To su banane, rajčica, grah, svježa paprika, krastavci, marelice, kruške, lubenice i slično. A treba biti oprezan i s konzumiranjem mliječnih proizvoda, bijele ribe i konzervirane hrane. Tokom našeg razgovora, Igor se više puta osvrnuo na liječnike i osoblje bolnice.
Ponovno na listi
- Nema toga što ja ne bih za te ljude učinio. To su moji dragi prijatelji i fantastični ljudi. I doktori i sestre, a rade jako težak posao. Kada čujem da neki pričaju kako liječnici i sestre piju samo kavu na poslu, baš budem razočaran jer znam koliko težak posao rade i koliko su to predivni ljudi, oni su moja druga obitelj – iskren je Salopek koji je i dalje na listi čekanja za novi bubreg.
U jednome trenutku pohvalili smo ga kako se dobro nosi sa svojom dijagnozom i svima što je u životu prošao. Evo što nam je odgovorio.
- Ma nemojte mi govoriti „svaka mi čast“. Ima toliko ljudi oko mene koji su znatno gore prošli, moj najbolji prijatelj je jedan od njih. On ima rane po nogama i nema toga što nije prošao, ja se zbilja nemam razloga žaliti. Dobro se osjećam, volim hodati i pješačiti pa znam napraviti i po 10 kilometara, a ako me pitate za čim žalim, reći ću samo da je to što nisam mogao u policijsku školu, a što mi je bila velika želja – skroman je naš sugovornik koji na račun svoje invalidnine prima mirovinu.
Inače, valja spomenuti kako Igorovi problemi s bubrezima nisu genetski, no činjenica jest da i njegov otac ima transplantiran bubreg.
Razvio antitijela
- On se razbolio nakon mene, pa smo jedno vrijeme zajedno išli na dijalizu. Potom mu je transplantiran bubreg i srećom, njegovo tijelo ga je dobro prihvatilo i još uvijek sve funkcionira. Majci je moja dijagnoza jako teško pala. Pogotovo u početku. Sjećam se kako je svakoga dana dolazila pred mene na dijalizu da se uvjeri da sam živ i zdrav izašao iz bolnice, no s vremenom, svi smo se prilagodili tom načinu života – priča nam Igor koji priznaje kako bi volio da dobije novi bubreg. No, odaje kako je i tu specifična situacija.
- Nadam se da ću dobiti novi bubreg, no moram napomenuti kako od prijašnje operacije imam antitijela koja pak, djeluju tako da odbacujem novi bubreg. Mene su već jedno pet ili šest puta zvali jer su pronašli kompatibilni bubreg, no nakon što su mi napravljene nove pretrage, ustanovljeno je da mi ne odgovara pa su me poslali doma. Uglavnom, torba je uvijek spremna, a nerijetko mi poziv stigne oko 2 ili 3 u noći – priča Igor i prisjeća se kako su ga jednom doslovno prije samog uspavljivanja na operacijskom stolu poslali kući.
Optimizam i vjera u dobro
- Anesteziologinja mi je već rekla „sad ćemo vas uspavati“ i zatim je nazvao doktor s odjela i kazao da moraju sve otkazati. Bio je to korak do novog bubrega, no eto, nije bilo suđeno – ističe Igor i ponavlja da je sreća što dobro podnosi dijalizu, a to je, siguran je, velik dio zasluga upravo liječnika, tehničara i medicinskog osoblja u bolnici s kojima je gotovo svakodnevno i tako već gotovo tri desetljeća.
Najbitnije je, poručuje Igor svima koji se nalaze u sličnoj situaciji, ne prepustiti se i sam sebe tretirati kao bolesnika.
- Život ide dalje. Dok god mogu na svoje dvije noge, sretan sam čovjek. Treba izvući ono najbolje i ne prepustiti se očaju. Od toga nema koristi – iskren je Igor koji naprosto odiše optimizmom i vjerom da će sve biti dobro.