Bilogorski kralj božićnih drvaca: "Opet sam pripremio drvca za one koji si ih ne mogu priuštiti"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
VELIKO TROJSTVO – „Bit će panike“, s ovim nas je povikom dočekao na svojem imanju u Velikom Trojstvu Zlatko Gilanj. Spremno mu kažemo: „Ali kad je nije bilo u ovom dijelu godine kod vas?!“
- Ove godine je posebno! Kiša, vlažno, blato, traktori ne mogu izvesti drvca s plantaže, kupci žele što kasniju sječu… Mah! - odmahuje rukom i smije se Gilanj. Jako dobro zna kako će sve završiti dobro, makar će na Badnjak on, ali i cijela njegova obitelj biti prebijeni od umora. Nema veze... Glavno da su kupci zadovoljni i da u svojoj kući, na trgu, u školi, crkvi ili trgovačkom centru imaju baš onakvo božiićno drvce kakvo su si zaželjeli.
A ako je suditi po gotovo pa savršenim jelama i smrekama kojima smo okruženi na plantaži, nema razloga da tako ne bude.
Drvca kao iz bajke
- Eto, pogledajte ih! Ja ne znam što im ja radim da tako izgledaju! Sve do jedne, u šali nam dobacuje Gilanj i podiže jednu Nordijsku jelu s tla i pokazuje nam njene savršene, kao nacrtane grane.
Prije pune 43. godine Zlatko Gilanj posadio je svoje prve jele. Bilo je to u Pleternici, u Slavoniji. Ni slutio tada nije kuda će ga taj poduhvat odvesti. Danas je među najkvalitetnijim proizvođačima u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, ali i šire. Jedini u ovom dijelu Hrvatske sadi Arizonske jele, a ističe se po mnogo čemu.
Trenutno ima četiri parcele na području Velikog Trojstva, a na kojima se ukupno nalazi oko 70 tisuća drvca raznih veličina, ali i vrsta.
- To je isključivo obiteljski posao, sinovi David i Nikola moja su desna ruka, a ja sam na plantaži 365 dana u godini. Vjerujte mi, svakoga dana imam što raditi. Radostan sam što i sinovi pokazuju interes pa već imaju svoje parcele, sami sade borove, ja im samo pomažem savjetom. Dobro im ide i puno su „agresivniji“ u tom poslu. Oboje su ekonomisti i drugačije razmišljaju, imaju drugačiji klik - priznaje Zlatko i vraća se na neka davna vremena kada je tržište bilo znatno jednostavnije. Kaže nam da su kupci u prijašnjim vremenima bili nezahtjevni, a prodao je doslovno sve što je bilo zeleno i imalo iglice.
Zahtjevni kupci
- Danas je sve drugačije. Mislim da kupci nisu niti žene toliko dugo birali koliko biraju borove. Strava! Norme su sasvim drugačije. Biranju nema kraja. Onda im pojašnjavam kako su primjerice, prstom uperili u bor koji je posađen prije 12 godina od najboljeg sjemena na svijetu i koji je orezan 30 puta. Zamislite samo koliko bi koštalo 30 frizerskih usluga? A gdje je gnojenje, košnja i sve ostalo što se radi kako bi borovi za sezonu koja kreće krajem studenog, bili spremni, pokušava nam Gilanj pojasniti koliko je posao oko uzgoja borova specifičan i zahtjevan.
No, svjestan je ako želi opstati, ali i držati ljestvicu kvalitete visoko, da mora odgovoriti svim tim zahtjevima tržišta.
- Nama kupci doslovno uvjetuju kada žele da bude sječa, a obično je to iza 10-og prosinca. Shvaćate sada koliko je to posla koji definitivno ovisi o vremenskim uvjetima, a ne samo o nama - kaže Gilanj koji ove godine planira na tržište lansirati oko četiri tisuće drvca. Da ima više radne snage, brojka bi bila daleko veća, otkriva nam.
- Fali radne snage, nemam s kime odraditi sav taj ogroman zahvat u prosincu. Spašavaju nas prijatelji, dečki koji s Davidom igraju nogomet. Trudimo se obiteljski sve to odraditi, pa se nakon posla onda podružimo, pojedemo, popijemo… Tako mora biti, pomirljiv je Gilanj kojeg smo upitali tko su mu kupci i koliko borova najčešće kupe od njega.
Dostava na području Zagreba
- Ljudi uzimaju od 40 pa do otprilike 430 drvca. Nekada se na prodajnom mjestu moglo prodati 1000 borova, danas si sretan kada prodaš 200 komada. To je ono što sam vam maloprije govorio, svaki bor se ogleda 5 puta. Sjećam se 80-ih godina i prodaje na zagrebačkom Velesajmu kada je otišlo više od 800 borova. Ljudi su si sami pakirali borove. Danas ga ti moraš zamotati u mrežu, odnijeti do auta, cjenkati se s njim... Zadnjih godina u Zagrebu iznajmimo kombi i radimo dostavu na kućni prag. Sve kako bismo se približili zahtjevnim kupcima, priča Gilanj koji je ove godine najveće jele prodao u Makarsku.
- Uskočio mi je jedan dobar prijatelj, zet iz Tomaša koji živi u Makarskoj, a ja sam mu jele dao po popularnoj cijeni. Sadio sam ih 1992. godine kada sam išao na ratište. Točno sam to zapamtio - otkriva Gilanj čije jele i borovi često završe u školi, vrtiću, zgradi Općine, crkvi…
Ono što je možda važnije istaknuti, a što više nije tajna, Zlatko Gilanj tradicionalno u tjednu prije Badnjaka i Božića, na ulazu na imanje pripremi 15-ak božićnih drvca koji su namijenjeni njegovim sumještanima koji si ih ne mogu priuštiti. I nisu to drvca koja su mala, ružna ili imaju neku manu. Takvih na plantaži gotovo i nema.
Humani čin
- To su lijepa i reprezentativna drvca, srebrne smreke i ostale vrste koje možda smetaju rastu nekih drugih, gusto su posađeni pa ih otpilim i slično. Evo, pogledajte, nisu niti malena baš - zadovoljan je Zlatko kada može djelovati i humanitarno.
Inače, Gilanj najviše ima posađenih jela – prednjače nordijske, te nešto manje arizonske po kojima je poznat jer ih ima jedini u kraju. Put do kupca uvijek pronađu i neobične podvrste jela koje rastu kod Gilanja na imanju. Zatim su tu smreke – obične i bodljikave, te pančićeve omorike. Za smrekom ove godine vlada posebna potražnja, kaže ovaj kralj bilogorskih božićnih drvca.
Cijene, s obzirom na stanje na tržištu, blago je regulirao, pa je poskupljenje gotovo neznatno.
- Ma, gledajte. Cijene vam ovise o vrsti i veličini. No, primjerice, smreke sam ostavio 50 kuna kao i lani. Moraju i oni koji nemaju novaca imati nekakav Božić, zar ne? Tako sam odlučio, priznaje i dodaje nak kako će i u budućnosti držati isti pravac.
Dvojba - šumarstvo ili veterina
- Mi nismo država za velike brojke. Kao prvo, nemamo toliko potrošača koji bi to progutali, nedostaje nam radne snage. Za izvoz također nismo dovoljno veliki tako da se jedino možemo istaknuti ekstra kvalitetnom proizvodnjom i robom koju drugi nemaju. Da je to tako, potvrđuju mi moji dugogodišnji kupci, partneri, sada već i prijatelji. Neki od njih uopće ne dolaze na parcelu, toliko imaju povjerenja da me samo nazovu i kažu svoje želje. Možda sam trebao znatnije podignuti cijene, troškovi su ogromni, potražnja velika, no kažem vam, bit će i ovako dovoljno, zaključuje svoju priču doktor veterinarske medicine koji je pri odabiru svog zvanja još kao mladić imao veliku dvojbu - šumarstvo ili medicina.
Stipendija za veterinu koju je dobio prevagnula je, no život je taj koji piše priče. Gilanj je svoju strast utkao u borove pa nije odmaknuo daleko od šumarstva. Samim time niti od svoje ljubavi iz mladih dana.
Dobijete informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!