Tajna daruvarskog diatretuma: Grof Janković ga je odnio, a nama je na kraju ostala (lažna) noga
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Koji su poznati ljudi rodom iz Daruvara? Koje znamenitosti ovdje treba vidjeti? A koja je najvrednija? Pitanja su koja će vam postaviti svaki iole ozbiljniji posjetitelj Daruvara. Odgovori, nažalost, nisu po nas baš dobri.
Na prvo pitanje - nitko. Nikakav značajan (pa ni značajniji) pisac, umjetnik, akademik, glazbenik, glumac, slikar, nije se rodio ni potekao iz našeg grada. Od znamenitosti, u Daruvaru nemamo ništa starije od 18. stoljeća, a da biste vidjeli najvredniju stvar koja je ovdje pronađena - takozvani daruvarski diatretum - morate potegnuti put čak do Beča. A i to morate imati sreću da ga vidite, jer zapravo nije izložen već se čuva u muzejskom depou.
Ali kad već nemamo ništa zaista staro što se može vidjeti u Daruvaru, imamo vrlo dobru priču o tome kako je stvar dobila (lažnu) nogu, a na samom kraju ta noga je narasla do ogromnih veličina. Skoro k'o Pinokijev nos, pa je red da ga malo potkrešemo….
Postoji samo desetak takvih u cijelom svijetu. Malih, krhkih prozračnih divot-posuda, za koje stručnjaci ni dan danas ne znaju čemu su služile. Jesu to bile lampe-uljanice? Je li se iz tih posuda pilo? Ili su to bile takozvane ljevanice - ritualne posude iz kojih se simbolički prinosila žrtva lijevanjem? Zovu se diatretumi, a pretpostavlja se, da su ih majstori brusili iz jednog komada stakla složenim sistemom kotačića. Legende kazuju, da je to bio tako pipav i spor posao da je za svoga života majstor mogao izraditi samo jedan, najviše dva diatretuma.
A jedan od njih nađen je - kao jedan jedini ikada iskopan u Hrvatskoj - upravo u našem Daruvaru. Prije skoro dvije stotine godine za vrijeme Jankovića, kada u Hrvatskoj još uopće nije bilo nikakvih muzeja, pa je (na kraju) završio u carskom Beču, u Kunsthistorisches muzeju. Tamo u antičkoj zbirci nosi oznaku "značajan“, što kazuje, da je to rimski nalaz važan i u svjetskim razmjerima.
Tko je nama kriv, što mi danas u Hrvatskoj imamo adekvatne muzeje, u kojima bi se naš diatretum mogao ne samo čuvati, nego i biti izložen, kad nijedan svjetski muzej ne hrli vratiti ono što je u prošlosti stekao na vrlo različite načine. A naš diatretum su Jankovići poslali u muzej (vjerojatno) sami i to besplatno, kao svoj sponzorski doprinos nauci i kulturi Austro-Ugarske monarhije. Jesu li ga tako nama oteli ili spasili da se ne izgubi u bespućima povijesti i preprodaje antikviteta, teško je pitanje. Lakše je pojasniti što je to zapravo diatretum? Učene knjige kažu da je to i arheološki i staklarski pojam.
Riječ diatreton grčkog je porijekla i znači perforirani, Muzej antičkog stakla iz Zadra navodi, da je diatretno staklo - rezano staklo koje se odlikuje dekorom sličnim čipki. Engleska Wikipedija piše: Vrlo zavidnu tehničku razinu proizvodnje stakla dosegli su Rimljani u 3. i 4. stoljeću. Vrhunac su staklene posude iz dvoslojnog stakla (diatreton), koju čine unutarnja posuda i vanjski dekorativna mreža (kavez) iz obojenog stakla, koja je s unutarnjom posudom spojena mostovima. Način izrade nije do kraja razjašnjen.
Daruvarski diatretum pronađen je u rimskoj grobnici još 1875. godine, ali tek pola stoljeća kasnije je o tome na hrvatskom jeziku opširnije pisao onodobni povjesničar Gjuro Szabo upotrijebivši za njega naziv "Vas diatretum daruvarense“. Naravno, nije time mislio na nikakvu vazu (kako nam se može na prvu učiniti), latinska riječ "vas“ ovdje znači posuda. To je zapravo najtočniji hrvatski opis za mrežaste diatretume, jer oni nemaju nikakve nožice na kojima bi stajali - zato stručnjaci i dvoje oko toga čemu su zapravo služili.
Stoga suvremeni muzeji u prezentaciji svojih diatretuma danas koriste ili posve nevidljive "držače“, ili su oni toliko stilski drukčiji, da se ne mogu nikako pripisati antičkom nalazu. Tu sreću nisu imali čitatelji Narodne starine, časopisa u kojem je objavljen Szabin članak o "najljepšem spomeniku rimskog Daruvara“ ilustriran s jednom malom, crno-bijelom fotografijom. Na njoj je zaista bilo teško razabrati da svojevrsna nožica, nije originalni dio daruvarskog diatretuma, već samo muzejski stalak, na kojem je izložen.
Nažalost, upravo ta fotografija iz 1932. godine poslužila je kao predložak, kada je prije petnaestak godina rađen onaj nesretni "diatretum“ kod pošte (u 21. stoljeću i doba interneta). I zato to što je tamo izraslo nije reinterpretacija daruvarskog diatretuma nego pravi povijesni falsifikat. Ne samo što ima (nepostojeću) nožicu, nego na stražnjoj strani iz rimskih krugova „izrasta“ i aktualni grb grada Daruvara uz koji je s jedne strane dodana vinova loza, a s druge - šahovnica!
I tako je umjesto male elegantne staklene posude koja je u originalu velika pukih 12 X 9 centimetara Daruvar dobio više od metra visoku nezgrapnu brončanu plastiku koja je zapravo jedan veliki pehar. Cijeloj zabuni (nažalost) kumuje i nespretan prijevod s engleskog jezika, Engleski izraz za diatretum - Cage Cup doslovno zaista je mrežasti pehar, ali na hrvatskom jeziku točan prijevod glasi „rimska staklena čaša“, baš kako navode i sva izdanja Leksikografskog zavoda.
Pretvorbu naše antičke posude u turističku čašu iz koje se najbolje pije daruvarska graševina dovršila je izložba vina Vinodar. Znate kako je nastala ona replika pehara, koju na početku povorke na Vinodaru nose kostimirani Rimljani? Vjerovali ili ne, tako što su lokalni umjetnici, koji su bili zamoljeni da ju izrade išli pogledati kako diatretum zapravo izgleda na onaj spomenik kod pošte, "jer se to tamo lijepo vidi“. Pouka - ne vjerujte spomenicima ni kada su jako veliki i novi.
Žalosno je što se cijela stvar dogodila danas kada su informacije lako i brzo dostupne. I još je nešto tužno. Što je taj kaširani vinski pehar iz Vinodarske povorke dugo stajao na počasnom mjestu u gradskoj vijećnici, kasnije u "vinskoj dvorani“ u dvorcu i tako polako i uporno ulazio u podsvijest kao istina o diatretumu, a ne kao komedija zabluda o tome tko što misli da je zapravo diatretum.
U brošurama o daruvarskoj vinskoj cesti često diatretum proglašavaju "carskim vinskim peharom" što nije točno. Povijesna datacija "rimska carska vremena" znači nešto drugo, nego da je rimski car u Daruvaru veselo pio graševinu (baš iz tog pehara) i rekao - baš je dobra. U ljubavi i (turističkoj) reklami sve je dozvoljeno, ali nama koji volimo svoj grad stvari bi trebale biti jasne.
Daruvarski diatretum, najznačajniji arheološki nalaz u Daruvaru nije ni vaza, ni pehar nego prekrasna, majstorski izrezbarena staklena posuda taman toliko velika da stane u ljudsku ruku. Čemu je služila, ne zna se a vrlo vjerojatno je pronađena u blizini Julisbruma u današnjoj Rimskoj park-šumi. Tamo su krajem 18. stoljeća otkrivene tri rimske grobnice i diatretum se vjerojatno nalazio u jednoj od njih, iz Daruvara je najprije dospio u Budimpeštu, a tek kasnije u muzej u Beču, o ovoj tematici puno je pisao naš daruvarski arheolog Berislav Schejbal.
Brončani kolos kod pošte nije ništa doli veliki primjer o tome dokle stvari mogu doći kada nešto ne znamo i ne trudimo se saznati. Pa onda antička posuda naraste, dobije nogu i istina postane nešto što nije. Ova loša gradska plastika dokaz je još nečega; da našu vruću, mineralnu i ljekovitu vodu treba pustiti da teče prirodno, bez kojekakvih pumpnih sistema i bez mramora. Ovaj izvor vode stari Daruvarčani još nazivaju Tošinim izvorom (priču o tome zašto, se tako zove također bi trebalo ispričati), to je pak posve drugačija priča nego ova o daruvarskom diatretumu o kojem posjetiteljima Daruvara treba pričati na Starom Slaviku, te u park-šumi. Tamo na brežuljku se zaštićen zidovima nalazio rimski grad Aquae Balissae, ali o tome idući put.
