Fotografija: U Daruvaru je više od šezdeset godina a ovo je prvi pokušaj da se istraži cijela priča o
najkvalitetnijoj - javnoj plastici u široj okolici / Foto: Predrag Uskoković
Galerija
U Daruvaru je više od šezdeset godina a ovo je prvi pokušaj da se istraži cijela priča o najkvalitetnijoj - javnoj plastici u široj okolici / Foto: Predrag Uskoković

Šetnje povijesnim Daruvarom iz pera Vlatke Daněk

Što bi svaki Daruvarčanin trebao znati i zašto ponovno pišem o Daruvaru i Daruvarčanima koji su stvarali povijest najljepšeg malog grada u Hrvatskoj...

Ako sam stara, nisam senilna, govorila je u raznim prigodama moja bivša susjeda (jedna od zadnjih koje sam u Daruvaru viđala hodati s maramom na glavi) i ja se već neko vrijeme toga držim. Iako (naravno) nisam stara već „žena u najboljim godinama“. I za razliku od mnogih iz svoje generacije, ja ne mislim da su današnji mladi grozni, neodgojeni i da ih ništa ne zanima. Ja sam naime čvrsto uvjerena, da starost ne čini broj godine već onaj trenutak, kada čovjek počne misliti, da smo mi bili bolji. Da je muzika u osamdesetim bila muzika a sve nakon toga ništa ne vrijedi. Da današnja mladež puno pije, jer, pogledajte u nedjelju ujutro oko klupa u parku a da mi nismo. Eto, ja dobro pamtim ne samo te klupe nego i da me i prije i poslije dvadesete uopće nisu zanimale nikakve kulturno-povijesne-lokalne priče o Daruvaru. Godina i bitaka, razdoblja i stilova bilo mi je dosta iz škole pa gdje još da rasplećem gdje je tu i u tome Daruvar i što nam je od toga ostalo a što smo (nažalost) izgubili. Ono, što je temeljito promijenilo moj stav (osim naravno godina) su razgovori s običnim malim ljudima, stanovnicima Daruvara a s kojima sam se susretala u trideset godina svog novinarskog staža. Često su mi njihove priče otvorile posve novi pogled na mjesto, događaj ili građevinu oko koje sam do tada svakodnevno prolazila i ne zamjećujući je. Potakle da pročešljam sve one knjige o lokalnoj povijesti (a Daruvar ih ima zaista puno) i složim sve zajedno u zanimljivu i lako čitljivu cjelinu. Tako je nastao serijal Šećimo Daruvarom, koji je u tjednim nastavcima izlazio na portalu Daruvarski portfolio 2016.i 2017. godine te knjižica Šećimo daruvarskim kupališnim parkom (Sinko institut 2019). Odnosno priče iz povijesti Daruvara, koje će u osvježenom izdanju osvanuti i ovdje. Iako su pune podataka i nastale temeljitim istraživanjem i propitivanjem, sigurno nisu suhoparne i zato, generacijo „u najboljim godinama“ povedi mlade u šetnju našim gradom, (uostalom, u ovo nesretno korona-vrijeme ionako se toga ne može puno što toga raditi) i da, pričaj im. Ima se o čemu. Za vjerne čitače starih Šetnji, u novoj 2021. godini najavljujem i posve nove teme...

Vrlo zapetljana priča o goloj ženi (i prava istina o njoj)

Bilo je to prije malo više od petnaest godina, kada su mi usplahireno telefonirali, da odmah idem u park vidjeti, kako neki vandali uništavaju Augustinčićev kip. Trčećim korakom pohitam na lice mjesta, a tamo imam što vidjeti – čovjek polako i koncentrirano namače kist u veliku kantu s nečim bijelim i boji skulpturu. Priznajem, bio je to tako neobičan i nadnaravan prizor da me smeo, stajala sam i pokušavala shvatiti, što se tu zapravo događa, kad k meni iz smjera lipa izroni drugi čovjek i kaže mi: Ne bojte se, nije to ništa.

Smijali smo se nakon toga svi, jer njemu je odmah bilo jasno, da sam ja novinarka i da je najbolje da odmah razjasni stvar: Skidamo negativ vašeg kipa, jer se nije sačuvao gipsani original, objasnio mi je tada kustos Davorin Vujčić iz Augustinčićeve galerije u Klanjcu. Nanošenje gumenog filma, bio je prvi korak u dugom poslu koji su odrađivali radnici umjetničke ljevaonice zagrebačke ALU, tako je bilo dosta vremena da stručnjak i lokalac razmijene informacije…..

Skulpturu je Augustinčić izradio kao jako mlad, 1927. godine, kada je imao upravo toliko godina koliko ih je imalo stoljeće a odmah nakon povratka sa studija u Parizu. Izvedena je u stilu reminiscencija na art deco, u kojem su u između dva rata stvarali mnogi hrvatski umjetnici a najbolje se to vidi u izrazu lica, na očima, ustima, lepršavoj kosi.

Figura je bila stvorena za likovno isticanje prostora i nema nikakav drugi, politički ili simbolički značaj i to je dobra plastika, istakao je tada kustos Vujčić i dodao: Daruvar bi trebao biti ponosan, što ima originalnu plastiku jednog Augustinčića, u Hrvatskoj je malo gradova, koji se mogu pohvaliti vrijednima umjetničkim djelima, tim više što je to sada bio jedini primjerak u Hrvatskoj. Nama je jako drago, što ćemo je sada imati i mi u galeriji u Klanjcu, ali i vi možete biti zadovoljniji, jer Kupačica stoji u Daruvaru u primjerenijem okruženju, uz bazenčić, koji joj nažalost u Klanjcu ne možemo osigurati.

Pa naravno, kad ga je odabrao Augustinčić osobno!, uskliknuh ja nato ko iz topa. Sada je bio red da kustos bude iznenađen, jer on je znao stvari o skulpturi, koje u Daruvaru baš i nisu poznate – vrlo slična figura anđela ukrašava jednu grobnicu na Mirogoju (ista žena-model, samo stoji i ma krila) i prema njemu je rekonstruirani prst za klanjački odljevak (a koji je daruvarska Kupačica izgubila nesretnim slučajem još 1974. godine). Iako je dakle znao puno, nije ono glavno, onu krasnu sočnu priču o tome, kako je u Daruvar stigla „gola žena“…..

Imala sam vrlo malo godina, kada me jednom prilikom susjed, stric Venda, kako smo ga zvali, onako iznebuha pitao: Jel ti znaš, kako je to bilo s tom golom ženom u parku? Pojam „gola žena u parku“ tada mi nije ništa značio a ne bi pomoglo, ni da je rekao „ona skulptura u parku“ jer u moje vrijeme, djeca u potrazi za svježim zrakom nisu išla dalje od svoje ulice. I bez odgovora, priča poteče: Ja znam, jer sam bio u onoj delegaciji koja je putovala u Zagreb tražeći neki odgovarajući kip za park. A nismo baš imali puno novca na raspolaganju, iako smo pokupili sve što smo mogli iz općinske blagajne... Ukrcali se mi ujutro na vlak i kada smo stigli u Zagreb počeli obilaziti razne umjetnike. Išli od jednog do drugog ali sve je bilo za nas skupo. I dođemo na kraju, već je bilo poslijepodne, i kod Augustinčića. Dočeka nas, pokaže nam što nam ima za ponuditi ali opet sve preskupo za nas, ha, ha, ha

Smijao se ovaj dugogodišnji vatrogasac, koji je na svaki zvuk sirene sjedao na svoj crveni bicikl i pravac niz ulicu prema vatrogasnom domu, povukao nekoliko dimova iz svoje cigarete, i nastavio: I ništa, majstor se s nama pozdravi i ode nešto raditi s nekim radnicima, koji su ga čekali. Dio delegacije je htio iskoristiti priliku i razgledati cijeli atelje a nas nekoliko siđe u unutarnje dvorište zapaliti cigaretu. A tamo sve puno neke krame, dasaka i koječega i kako smo mi tamo pušili, pričali i smijali se cijeloj situaciji, poplašimo golubove, koji su izletjeli iz neke rupe skoro kod naših glava.

Gledamo mi, odakle su izletjeli i vidimo ispod dasaka neku figuru, na glavi dobrano posranu od golubova.

Uto siđu i ostali i mi im kažemo, gledajte i tu ima neka skulptura i malo odbacamo te daske. Mi smo ostali pušiti a glavni odu pitati Augustinčića, koliko košta ta u dvorištu. Nisam bio gore, ali kažu da kad su ga konačno našli, da ih je pogledao, nasmijao se i rekao: Tu? E, pa tu ću vam za te novce dati! Ali tu priči nije kraj, jer imao je stric Doležal osjećaj za pravi tajming i dramatiku: I što se onda ne desi? Kad su je konačno stavili u park, pukne prava sablazan u Daruvaru. Gola žena? Gola žena u park u kojem svaku nedjelju korziraju cijele lijepo obučene obitelji zajedno s djecom?!

I ništa, uprava kupališta brže bolje razmjesti okolo neke palme i cvijeće u velikim teglama, sakrije golu ženu zelenilom da ne bude toliko na oku… ha, ha, ha Ali ljudi se brzo naviknu, palme se prorijede i na kraju ih više i ne bude…

Mnogo godina kasnije, kada su me prvi puta zamolili da nekoj delegaciji pokažem malo Daruvar i ispričam nešto, sjetila sam se ove priče i zaključila, da je stvar možda malo i romantizirana ali isto tako i da postoji vrlo velika mogućnost da se stvar odvijala upravo tako. Vencl - Václav Doležal bio punih dvadeset pet godina tajnik tadašnjeg Čehoslovačkog saveza, pa tako u pedesetim godinama nezaobilazni član svake općinske delegacije kad se išlo u posjetu čak i saveznoj vladi, pa zašto ne onda kad se birala skulpturu.

Po svemu sudeći, inicijator postavljanja skulpture, koja bi oplemenila daruvarski kupališni park bila je poslijeratna upraviteljica „Kupki“, tada vrlo poznata doktorica Edita Röethy Vondraček. Barem tako je svojevremeno osobno rekla novinarki Lidiji Lacina za razgovor u Jednotu. „Retijevka“ , kako su je svi u Daruvaru zvali, navodno je ideju došla radno posjećujući druga lječilišta i toplice. Vrlo vjerojatno je to bilo 1956 godine jer od te godine se skulptura vodi na inventarnoj listi, kako su nam rekli u današnjim Daruvarskim toplicama s vrijednošću 74,94 (bez oznake valute). Budući da kod umjetničkih djela nema amortizacije, to bi u principu trebalo značiti, da je to suma za nju je tada plaćena ali nitko ne zna, jeli to istina i – koliko bi to (preračunato) danas bilo…..

Logika kaže da je tako veliki događaj u gradu Daruvaru – postavljanje skulpture u parku – morao ostaviti kakvog pisanog traga u lokalnim novinama, no ni uz najveći trud ništa nismo našli. Zbunjujuće je to samo po sebi, političari su se oduvijek voljeli naslikavati u svakoj mogućoj prigodi, što znači da prigode možda stvarno nije bilo i da u priči ipak ima dosta istine?

Kako se kasnije pokazalo, moju priču o dolasku skulpture u Daruvaru vrlo su pomno slušali i radnici ljevaonice Akademije likovnih umjetnosti a koji su nakon gumenog filma skulpturu obložili gipsom, letvama i limenim ispunama. Pričekali su da kustos ode a onda mi ponudili vlastitu verziju događaja, to jest kako je moguće, da su Daruvarčani tada tako jeftino mogli kupiti ovaj kip: Znate, na Akademiji se još danas prepričavaju priče o tome, kako su Augustinčić i još neki umjetnici znali tu i tamo skočiti preko granicu u Trst u kasino, pa je eto, moguće, da je delegacija iz Daruvara došla upravo u trenutku kada je Majstoru hitno trebao novac...

Bilo kako bilo, još prije skulpture u Daruvar je stigao Augustinčić osobno. Između ostalih dočekao ga je, vjerovali ili ne – njegov školski kolega sa akademije, daruvarčanin Václav Satrapa. Toga trenutka vlasnik obiteljske radionice koju je naslijedio od oca a koja se nalazila u Gajevoj ulici. Iz tog dvorišta, iz kojeg je stotinu godina odjekivalo klesarsko dlijeto, danas se razlijeva samo tišina. Rijetki tu zastaju, jer zapravo nemaju zašto a trebali bi, jer to je radionica i dvorište kojim je jednom osobno koračao Antun Augustinčić, veliki hrvatski kipar razgledao njegove radove i rekao mu: Ti si trebao biti kipar, a ja klesar, a ne obrnuto!

Priču o tome, ispričao nam Branko Nikolić, zet Václavov, koji je od njega ne samo naučio sve o obradi kamena i na kraju preuzeo obrt, nego se sa svojim puncem i jako razumio. Sve do svoje smrti, sijedi gospodin Branko s francuskom kapom na glavi svakodnevno je dlijetom kvrcao mramor (što se danas više uopće ne radi, jer klesari su samo trgovci gotovih nadgrobnih ploča izrađenih u prekomorskim zemljma) i čuvao uspomenu na Vaclava Satrapu, Klesara-kipara, kako je svijetu još objavljivao stari natpis u kamenoj ploči iznad vrata na radionici „utemeljenoj 1896“ Augustinčić je nakon dolaska u Daruvar sam izabrao mjesto u parku, gdje će skulptura stajati a skicirao je i oblik bazenčića, uz koji će biti postavljena. Bazen i postolje za skulpturu kasnije su kamenom oblagali domaći majstori. A kad su dogovori oko toga u Kupkama bili gotovi, Vaclav je pozvao Augustinčića ovamo, u svoju radnju, i on je, naravno došao. Jer Augustinčić i Vaclav bili su stari kolege. Zajedno su svojevremeno studirali na umjetničkoj akademiji u Zagrebu.

Nažalost,prilike nakon 1. svjetskog rata su bile takve, da se Vaclav morao vratiti u Daruvar. I cijeli je život zbog toga žalio... Satrapa i Augustiničić zaista su zajedno sjedili u školskim klupama zagrebačke Visoke školi za umjetnosti i obrt oko 1920 godine. Nažalost, neimaština i rat su presudili i Vaclav u Zagrebu nije dugo izdržao. Ako je Augustinčićeva pohvala Vaclavu nakon što je razgledao njegove spomeničke anđele i sitnu plastiku kojom se bavio, bila kurtoazno, nije li zaista lijepa posveta jednom prijateljstvu, koje je s lakoćom preskočilo desetljeća. Uostalom, koliko se daruvarskih obrtnika može pohvaliti, da je njihov asortiman pregledao osobno Augustinčić? Naravno, mi danas ne možemo sa sigurnošću tvrditi, da su Augustinčić i Satrapa tog dana u dvorištu radnje pili špricer. Ali to je vrlo vjerojatno, Satrapovi ne samo da su imali vinograd, nego su i Klečkovi – sodari bili odmah iza ugla. Pa molim lijepo, zar ne bi bilo lijepo da jednom skoro zaboravljenu mješavina vina i soda-vode ponudimo kao specijalnu ponudu turistima dok sjede na klupi uz skulpturu i slušaju zapetljanu priču o tome, kako se zapravo naša „gola žena“ zove. Ukratko – tokom godina vrlo različito.

Tekst koji je 1975. godine objavila zagrebačka Arena već u naslovu ima Tužna Mara a u njemu možemo pročitati da je Augustinčić, prilikom svog boravka u Daruvaru na pitanje kako se „ta figura zove“ rekao Na odmoru. I to je najvjerojatnije ime s kojim je u Daruvar zaista i stigla. Budući da je uz skulpturu žene koja se odmara u Daruvaru sagrađen bazenčić a kako Augustinčić u svom opusu ima i sličnu skulpturu koja se zove Kupačica, možemo pretpostaviti da su kasnije turistički radnici preuzeli to ime, koje je zaista prikladnije za daruvarsku skulpturu. Tako je u Monografiji Daruvara iz 1975. godine skulptura potpisana kao Kupačica. Monografija Daruvara iz 1987. opet vidi stvar drukčije i kip potpisuje samo s Maja.

Nakon nekoliko sporadičnih slučajeva korištenja imena Gola Afrodita i čak Crna Afrodita, kako su sugerirali turistički prospekti izdani u Daruvaru prije petnaestak godina, skulptura je postala poznata kao Gola Maja, kada ju je jedne mračne noći u ožujku 2012. godine odnijela banda kradljivaca plemenitih metala. Odlučujuću ulogu u vraćanju naše žene odigrala je tada uprava Daruvarskih toplica, odnosno faksovi koje su bjesomučno slali na sve strane od rana jutra kad je otkriveno, da naše Mare/Kupačice/Maje nema, te je obećana nagrada nalazniku.

Iako je zapravo u to malo tko vjerovao (nažalost, biznis otpadnim obojenim metalom veliki je posao za one, koji znaju žmiriti na jedno oko), našao se na pravom mjestu čovjek koji je prepoznao komad skulpture, koja je već bila razrezana na trinaest dijelova, i sve prijavio policiji. Nakon toga skulptura je završila u najboljim rukama, u ljevaonici Akademije likovnih umjetnosti - tamo gdje je prije šezdeset godina i izlivena. Dijelovi su zavareni a svaki spoj cizeliran pa se danas uopće ne prepoznaje. Nakon toga, naša je „gola žena“ dobila zaštitu primjerenu 21. stoljeću. „Prije je bila samo naslonjena na kameni postament a sada je ne samo duboko usidrena posebnim ankerima za postolje nego je ono i osigurano senzorima na pokret. Skulpturu i taj dio parka sada noću osvjetljava jača rasvjeta, a tu je i stalni video-nadzor“, rekao je tadašnji ravnatelj Toplica Marcela Medaka.

A za kraj, prava, pravcata urbanu legendu o našoj skulpturi. Jer sve ovo do sada bile su istine, osobno sam poznavala ljude, koji su mi to ispričali. A legende su vam, kaže Wikipedija, kad ne možete imenovati izvor priče a ovdje ga zaista ne možemo. Legenda o Tužnoj Mari ujedno je i krasan primjer, kako je vrlo malo potrebno da se stvori ono krasno zakučasto tkanje usmene predaje koje djeluje tako realno i vjerodostojno, da usputni posjetitelj koji ga čuje, naprosto ne može da ne povjeruje da je to istina.

I da je gola žena u parku, Tužna Mara. A zašto je tužna i tako vrlo sjetno i nesretno sjedi i gleda u vodu bazenčića? Jer ne može imati djecu. I zato je došla liječiti se u daruvarske „Kupke“. Legenda o Tužnoj Mari ujedno je i pravi školski primjer kako nastaju i – nestaju urbane legende. U ovom našem konkretnom slučaju sa danas ne postojećim „starim hotelom“, odnosno, „novim krilom“ Ivanovog doma sagrađenog 1958 godine. Nudilo je „moderniji smještaj - sobe sa tekućom hladnom i vrućom vodom i centralnim grijanjem“ ali izgledom je to bila obična dvokatna žuta stambena zgrada, spojena s Ivanovim domom središnjim ulazom i recepcijom. Značajna novina bio je balkon, koji je imala svaka soba. One sa zapadne strane imali su krasan pogled na novo središte daruvarskog lječilišnog parka koje se formiralo uz bazenčić s cvjetnom rundelom a oko skulpture Antuna Augustinčića.

Bila su to ipak neka druga vremena, tada Daruvar nije imao vodovod i na prste su se mogle nabrojiti obiteljske kuće, koje su imale kupaonice. Zato je zaista bilo uobičajeno da cijele obitelji odlazi u Kupke, unajmljuju „kabinu“ s jednom ili dvije kade i tako obave tjedno kupanje. I vrlo je moguće, da nekim Daruvarčanima „kip gole žene“ nije najbolje sjeo, ali jako se svidio kupališnim gostima. Naročito gošćama kupališnog lječilišta koje „od 1960 postaje Bolnički odjel pod patronatom ginekološke klinike u Zagrebu“. Dobar glas o liječenju ženske neplodnosti daleko se čuje i u Daruvar hrle žene iz široka i daleka.

Sjećam se tih vremena, kada su me kao dijete fascinirale sve one „badegestice“ koje su u „šlafrocima“ i s ručnicima na glavi sjedile na klupama u parku i kratile vrijeme između pojedinih terapija. A tih klupa je bilo najviše upravo ispred hotela, gdje su žene sjedile, sušile svoje mokre kose na jarkom suncu, gledale u Augustinčićevu skulpturu i prele priču o brončanoj ženi vidjevši u njoj iskonski odraz svoje želje, muke i nadanja.

I tako se eto rodi legenda o Tužnoj Mari, koja je tužna, jer ne može imati djece, i koja ubrzo osvane na razglednicama i suvenirima. Ni sada nisu bila baš svim Daruvarčanima draga ta „bapska“ naklapanja, a kamoli u ta socijalistička vremena kada nitko nije trebao zavaravati ljude neistinama i izmišljotinama, a kamoli djecu. Tako sam jednom prilikom, zajedno s cijelim svojim razredom slušala objašnjenje našeg nastavnika povijesti, da ta priča nije točna, jer su se i liječnici složili,da raspored kostiju kod žene, koja je poslužila Augustinčiću kao model za skulpturu, sa sigurnošću pokazuje, da je ta osoba već rađala. Ja sam tada prvi puta u životu čula da žene imaju i neke „karlične kosti“ i eto, priču zapamtila do danas. No, usprkos mjerenjima i demantijima „liječnika iz Zagreba“ legenda je već živjela svojim životom – pa je tako sedamdesetih godina zagrebačka Arena, najtiražniji tjednik ovih prostora - „Tužnu Maru iz Daruvara“ stavila čak i u naslov teksta. Bilo je to na vrhuncu njezine slave, no sve mijenja godina 1980. kada počinje njen strmoglav pad popularnosti. Dolazi s izgradnjom hotela Termal s kojim se centar svekolikog kupališnog i lječilišnog života seli dva bloka dalje, u nekad pustu grabovu aleju. „Stari hotel“ počinje raditi samo sezonski, preko ljeta pa je Badegestica oko Mare stalno je manje i manje.

Točku na i baca „krmača“ iliti 500 kilogramska avionska bomba koja je u Domovinskom ratu, u novogodišnjoj noći za dočeka 1992. godine, tako temeljito uzdrmala temelje Ivanovog doma da nije bilo druge, nego sve sravniti bagerima. I tako pada zastor na zadnji čin o Tužnoj Mari. Danas je tužna, jer je samo usamljeni kip u slijepom crijevu kupališnog parka u kojem ništa ne radi i u kojem se ništa ne dešava. Sjednem često pred nju, gledam je, uživam u tišini i sjećam se, kako je tu prije četrdeset godina bujao kupališni život, odzvanjao žagor ženskih glasova i škripa šljunka pod nogama šetača. (Više se ne usudim ni gledati one panoe o planovima, da na temeljima starog nikne neki novi hotel. Znate koliko puta sam o tome u zadnjih 25 godina novinarskog posla pisala? I nikada ništa…)

I još samo nešto –znate li da osim Tužne Mare, imamo u Daruvaru i Veselu Maru? Bio je to zaista dobar pokušaj da se izgradnjom hotela Termal zaokruži priča i iskoristi sočna priča. Na početku kupališnog parka nalazimo Tužnu Maru, koja je nesretna jer ne može imati djece. Onda ona prođe cijelim parkom, svim tretmanima, svim terapijama i iz Daruvarskih toplica odlazi vesela i sretna, okružena gomilom dječice kao Vesela Mara...

Ako niste znali, to je ona velika bijela gromada od kamena u Termalu koja se nalazi između

glavnog ulaza i vrata za unutarnje dvorište. Zar nikada niste primijetili koliko dječjih glava tu okružuje našu Maru s početka priče?!