Fotografija: Marko Gregur, mladi talentirani hrvatski pisac/Foto: Mario Periša
Galerija
Marko Gregur, mladi talentirani hrvatski pisac/Foto: Mario Periša

"Drago mi je da moje djelo o Vošickom, voli i publika i kritika, ali njegov sin ga je odbio pročitati"

Krleža i Karl May ponajviše su obilježili karijeru Vošickog. Obojicu je objavljivao u vremenu neposredno nakon zloglasne Obznane, kad je za to trebalo hrabrosti, priča Gregur za Mojportal.hr

Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti. Tako koprivnički pisac Marko Gregur na koricama knjige predstavlja naslovnog junaka svog novog romana Vošicki, Vinka Vošickog. Ta romansirana biografija koprivničkog knjižara, izdavača i tiskara, rođenog Čeha, koji početkom 20. stoljeća seli u Koprivnicu, te tamo, među ostalim, izdaje djela Augusta Cesarca i Miroslava Krleže, osvojila je publiku, a ni kritika nije ostala ravnodušna, pa knjiga dobiva sjajne recenzije ali i nominacije za književne nagrade. A sve to usprkos vremenu epidemije, u koje je predstavljanje knjiga više nego teško. O svemu tome razgovarali smo s autorom Markom Gregurom, dotaknuvši se, dakako, i njegova ukupnog književnog i izdavačkog rada. I sve opet u skladu s nenormalnim uvjetima korona-krize – na daljinu, elektronskom poštom i inim digitalnim pomagalima. 

* Kako ste se odlučili pisati o povijesnoj ličnosti, o svom sugrađaninu, čiji suvremenici još uvijek žive u Koprivnici, i kako ste se odlučili za avanturu pisanja biografskog romana?

- Vošicki me je dugo kopkao jer riječ je o čovjeku koji je stvarao razliku u životu grada od 20-ih godina do završetka Drugog svjetskog rata kad su mu oduzeli tiskaru i knjižaru, a o njemu se svejedno znalo veoma malo. Zanimalo me zašto je tome tako i roman je nastao iz želje da tog važnog čovjeka objasnim sebi, a onda i čitateljima. 

Uredništvo časopisa s Hruškinom knjigom. S lijeva: M. Kolar, M. Gregur, M. Ivačić, D. Pernjak
Uredništvo časopisa s Hruškinom knjigom. S lijeva: M. Kolar, M. Gregur, M. Ivačić, D. Pernjak

* Naravno, riječ je o romansiranoj biografiji, tu dakle autor ima slobodu kreiranja događaja, odnosa, dijaloga, ali budući da se radi o stvarnoj osobi, povijesni okvir mora biti točan, od onovremenog plana grada, odnosno rasporeda ulica, do vremenskog slijeda zbivanja. To zahtijeva puno istraživanja i veliku koncentraciju. Koliko ste uopće znali o koprivničkom tiskarstvu i Vinku Vošickom, i koliko je trajalo istraživanje?

- Istraživanje mi je uzelo puno vremena, i ne samo ono koje se tiče "velike" povijesti koja uključuje dva svjetska rata, nego još više Vošickijeve povijesti. O ovoj velikoj bilo je dovoljno posegnuti za knjigama, a srećom ima nekoliko knjiga koje povijest tog razdoblja u gradu i Podravini obrađuju opširno i izvanredno, kao i niz radova u zbornicima i časopisima. Osim toga, detaljno sam iščitao novine Demokrat koje su izlazile 1919. i 1920. godine, koje je tiskao upravo Vošicki. No, za Vošickog je valjalo kopati. O njemu sam znao malo, kao i većina. U Muzeju grada Koprivnice postoji korespondencija između njega i Krleže, kao i određena dokumentacija, no to mi nije bilo dovoljno. Tražio sam zato u drugim arhivima i posrećilo mi se da sam našao korespondenciju u osječkom Državnom arhivu između Vošickog i prevoditelja Pavla Rakoša koja je dala dodatan uvid, a dokumentaciju sam pronašao i u „goričkim“ arhivima. Naime, građa je još stajala na tavanu bivše Vošickijeve klijeti, koja je sad u vlasništvu obitelji Vrban, a puno dokumentacije dao mi je Vošickijev posinak Miroslav Vlahović, koji također najveći dio vremena provodi u vlastitom vinogradu. Inače, Vošicki je imao sina i posinka i bilo mi je jednako teško doći do njih iako prvi živi u Ženevi, a drugi u Koprivnici. Sinu Borisu bile su tad 92 godine, ali sjećanja na grad i sve što se događalo iznosio je s puno detalja. Inače je radio u CERN-u od 1955. i veoma je zanimljiva osoba.

* Zapravo je roman Vošicki, moglo bi se reći, pisan u neku ruku u vašem  osobnom stilu, barem kada je riječ o romanima. Prvi vaš roman "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" je pseudopovijesni, a drugi "Mogla bi se zvati Leda" autobiografski.

- Istina je da kroz priču glavnog lika pokušavam obuhvatiti širu sliku, prikazati određeno razdoblje i njegova društvenopolitička obilježja, i u tom smislu su moji romani, što je odlično primijetio Mario Kolar, politički romani, na tragu Gjalskog i Krleže, kako je rekao. Pritom su različiti utoliko što je Leda intimistička priča, Trombetassicz povijesna, odnosno pseudopovijesna satira smještena u 17. stoljeće, napisana na kajkavskom, a Vošicki fikcionalizirana biografija.

Naslovnica knjige Marka Gregura "Vošicki"
Naslovnica knjige Marka Gregura "Vošicki"

* Koliko ste ipak odstupali od povijesnih činjenica? Naime, u dostupnim biografskim crticama o Vinku (Vincencu, Čeněku) Vošickom (Vožickom) stoji da je naukovao u Kolinu, a vi ga smještate u Mladu Boleslav. Imate neka točnija saznanja, ili je to stvar licencie poetice? 

- Upravo mi je to i bio jedan od ciljeva romana - postići da Vošicki ne bude samo u crticama, sveden na nekoliko podataka, počesto i netočnih. Često ga se neopravdano zanemarivalo i zaobilazilo, a kad ga se i spominjalo znalo je biti svakako. Tako ga je, primjerice,  Branimir Donat u svojoj knjizi prekrstio u Mirka. Iako je riječ o fikciji, držao sam se činjenica koliko ili ukoliko je to bilo moguće, pogotovo u tim detaljima poput naukovanja, služenja vojske itd. S druge strane, neki su osobni odnosi pa i onaj s Vačlenom, mimo nekih saznanja iz pisama, fikcija u potpunosti. Vošicki je naukovao u Kolinu, Příbramu i Mladoj Boleslavi iz koje je i došao u Koprivnicu, nakon odsluženja vojnog roka, o čemu svjedoče i pisma tamošnjeg knjižara Karela Vačlene koja je pisao Vošickom, a sačuvana su u koprivničkom Muzeju.

* U romanu se spominju i drugi Česi, ponajprije Jaroslav Merhaut, kod kojeg Vošicki i dolazi raditi, da bi kasnije preuzeo njegovu tiskaru. Merhaut je u nas poznat ponajprije po svom Češko-hrvatskom rječniku iz 1938., koji je i danas na visokoj cijeni i u upotrebi zahvaljujući reprintu naklade Dominović. U knjizi se spominje i da Vošicki sa sobom donosi knjigu Juliusa Zeyera, s namjerom da je izda u Hrvatskoj, ali kasnije ne doznajemo je li to i napravio… 

- Da, Merhaut je poznat po rječniku, ja sam uspio nabaviti originalno izdanje u kojem je i Merhautova fotografija, ali o njemu se također malo zna. Nešto sam koristio u romanu, a više ću, ako sve bude po planu, napisati u knjizi koja će se Vošickim baviti na znanstveni način. Zeyerov je roman Andrija Černišev objavio na početku karijere, kao prvu knjigu u Zbirci znamenitih djela, u kojoj su još autori kao što su Schnitzler i Victor Hugo.

Marko Gregur, mladi talentirani hrvatski pisac/Foto: Mario Periša
Marko Gregur, mladi talentirani hrvatski pisac/Foto: Mario Periša

* Surađivao je Voišicki i s hrvatskim književnim velikanima, Miroslavom Krležom i Augustom Cesarcem, čija je djela tiskao, a objavljivao je i Karla Maya.

- Krleža i Karl May ponajviše se obilježili njegovu karijeru, ili je barem po njima ostao upamćen. Vošicki ih je obojicu objavljivao u vremenu neposredno nakon zloglasne Obznane, kad je za to trebalo hrabrosti, možda i više što se Cesarca tiče, a prvi je počeo objavljivati Krležina sabrana djela, objavivši tri knjige, kad je piscu bilo tek 30 godina. Osim toga, u Koprivnici je tiskao i njegov časopis Književna republika, a Krleža je u pismu napisao da uvijek lojalno priznaje njegove zasluge za časopis, čak pišući da ga je on pokrenuo. Za djela Karla Maya posjedovao je autorska prava za Kraljevinu SHS i dosta ga  je objavljivao 20-ih godina. Ta je priča zanimljiva, ali da sad ne otkrivam previše zbog onih koji će čitati roman… 

* Kako su potomci Vinka Vošickog, njegov sin Boris i posinak Miroslav, reagirali na saznanje da se o njihovu ocu piše roman, a kako na gotov tekst?

- Miroslavu sam knjigu odnio isti dan kad sam je dobio iz tiskare, bilo mi je stalo da mu se svidi i odahnuo sam kad me nazvao i rekao da mu se čini kao da je Vošicki opet među nama. Boris je pak knjigu počeo čitati, ali je odustao. Rekao mi je da je neće pročitati jer se ne želi svega prisjećati, već zaboraviti. S obzirom na sve što se dogodilo Vošickom, to i nije čudno.

* Vošicki nije jedini Čeh s kojim imate neke veze. U časopisu Artikulacije, koji uređujete imali ste tematske separate o suvremenoj češkoj pripovijetci, te o Milanu Kunderi u povodu njegova 90. rođendana. Otkud to zanimanje za češke autore?

- Nije, moja je prabaka bila Čehinja. Nisam je nažalost upoznao, ali moguće da je to neka neprekinuta memorija zbog koje imam ljubav prema češkoj književnosti. No, razlog za veći broj čeških autora ipak je rezultat činjenice da je član uredništva Matija Ivačić, bohemist, prevoditelj i veliki promotor češke književnosti u Hrvatskoj. On predlaže autore i prevodi ih, a ja ih s veseljem prihvaćam. Ideja nam je pretvoriti Koprivnicu u centar češke književnosti u Hrvatskoj, i na dobrom smo putu. Osim većeg broja autora u časopisu objavili smo knjige Karela Čapeka, Petra Hruške, Matěja Hořave i Josefa Páneka, a ove godine objavit ćemo knjigu Jana Balabána. Hořava i Hruška bili su naši gosti u Koprivnici odnosno Zagrebu, a na Galovićevoj jeseni bio nam je i Marek Šindelka.

* Znate li češki, imate li kakvu suradnju s češkim institucijama u Hrvatskoj ili studijem bohemistike?

- Ne znam češki, ali dosta dobro znam češku književnost. Suradnja postoji – osim što smo Hrušku predstavili u Češkom narodnom domu u Zagrebu, u suradnji s Češkom besedom Zagreb i Hrvatsko-češkim društvom, glavna suradnja ide preko Ivačića koji je docent na bohemistici zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Osim što sam prevodi, za temat kratke priče kojim smo predstavili više autorica i autora, Ivačić je tijekom jednog semestra na prijevodima radio sa studentima. Time su se oni upoznavali ne samo s tekstovima autora nego i komunicirali s njima, pripremali intervjue te kratke biografije čime smo se nadali potaknuti veze između nove generacije čeških autora i hrvatskih studenata koji će danas-sutra postati i književni prevoditelji. Vjerujem da ćemo uskoro imati neku sličnu suradnju. 

* Ima li još Čeha koji čekaju na red u časopisu Artikulacije ili u njihovim bibliotekama, odnosno – kakvi su vam planovi? 

- Uskoro ćemo objaviti spomenutog Balabána, a planiramo i antologiju nove generacije češke književnosti koju priprema Ivačić. Znam da ima još toga u planu za naredne godine, ali o tome kad dođe vrijeme. Neumorno radi i, moram spomenuti, mislim da čovjek zaslužuje nagradu za promociju češke književnosti u Hrvatskoj…

* Daruvarčani su vas upoznali na predstavljanju romana Mogla bi se zvati Leda, o kojem ste razgovarali s urednikom, Daruvarčaninom Krunom Lokotarom, s kojim već duže vrijeme vrlo uspješno surađujete, a najavljeno predstavljanje Vošickog u sklopu manifestacije Mjesec hrvatske knjige moralo je, nažalost, biti odgođeno…

- Lijepo je sjećanje na taj dan. Prvi sam put probao jedno pivo, upoznao nove i zanimljive ljude, a siguran sam da će i sljedeći posjeti Daruvaru proći jednako tako –  prvo kava u vrtu Lokotarovog rodnog doma, zatim pivo u centru pa na predstavljanje. Nažalost se stanje s epidemijom opet pogoršalo, a i sam sam dobio koronu pa je otpalo, odnosno prolongirano dosta predstavljanja, među kojima i ono daruvarsko. Nadam se da ćemo se ipak vidjeti kad se situacija stabilizira. 

* Kako korona, koja vas je dakle i osobno okrznula, utječe na realizaciju planova predstavljanja Vošickog? 

- Vošicki je objavljen u travnju, u vrijeme kad je sve stalo i kad smo se kretali s onim propusnicama. To je bilo vrijeme u kojemu jedva da sam dobio svoje autorske primjerke, a kamoli da se bilo što moglo planirati ili se čemu nadati. Zatim je sve vodilo k normalizaciji i u lipnju smo organizirali koprivničko predstavljanje koje je prošlo fenomenalno. Tijekom ljeta i rane jeseni roman je predstavljen u Bjelovaru, Križevcima, na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, Kalibar bestivalu u Varaždinu, Umagu i na Danima K. S. Gjalskog u Zaboku. Sada opet redom sve otkazujemo ili pomičemo… Kao svjetlo u tami trenutno blješti još  samo dogovoreno predstavljanje u Bedekovčini koje smo pomaknuli za 17.studenoga, a vidjet ćemo hoće li i ono zgasnuti…

* Pale su u međuvremenu i neke nominacije za nagrade?

- Da, krenula je sezona objava finalista i dodjela književnih nagrada. Vošicki je bio uvršten među pet finalista za Nagradu Ksaver Šandor Gjalski, a među deset je naslova koji su ostali u konkurenciji za   Nagradu J. P. Kamov. Vidjet ćemo što će biti…P. S.

P. S. Nije gotovo kad je gotovo... Ovaj razgovor nastajao je tijekom nekoliko mjeseci, a i sad kad je dobio formu koju čitate, valja ga još malo dopuniti. Naime, upravo doznajemo da je roman Vošicki ušao među četrnaest kandidata za književnu nagradu Fric. Drugi krug žiriranja slijedi u prosincu, a dobitnik nagrade objavljuje se u siječnju slijedeće godine.