Neviđena najava događaja na Omanovcu: Dean Nagy Deki o devet godina prijateljstva na Brdu

Dean Nagy Deki. Za one koji ga poznaju ne treba reći ništa više od njegovog nadimka. A za one koji ga ne poznaju, treba reći da je riječ o čovjeku koji je prije nepunih devet godina sa svojom Dalijom preuzeo vođenje Planinarskog doma Omanovac i sa svojim osebujnim duhom i, da se slikovito izrazimo, antiidejama stvorio jednu od najposebnijih ugostiteljskih priča u Hrvatskoj na 655 metara nadmorske visine. Nebrojeno lijepih stvari dogodilo se na Omanovcu raznim ljudima iz raznih krajeva Hrvatske, ali i svijeta. Nebrojeno ljudi je sjetno išlo na Brdo kako bi tamo vratili osmijeh, kako bi rastjerali tmurne oblake. Nebrojeno ljudi se na Omanovcu upoznalo i zbližilo, rasteretilo dušu, napunilo baterije, dobilo nove životne motive i ideje..

Foto: FotoImago

Deki bi ih nakon što bi se, kako je sam jednom rekao, izliječili u toj ustanovi otvorenog tipa, na odlasku pozdravio s otprilike: "Ej! i molim vas, nemojte mi više dolaziti...". Što zapravo znači da mu je bilo drago što ste bili tu i da će mu biti jednako drago vidjeti vas opet.

Deki je sada napisao i jednu od najneobičnijih najava za vrlo važan događaj - devetu obljetnicu njihovog boravka na Brdu gdje je, na kraju krajeva, dobrim dijelom stasao i njihov sin Lovro dok je na tom pakračkom Olimpu cijelu obitelj sve to vrijeme vjerno čuvao njihov pas Zeus. 

Dalija i sin Lovro/Foto: Privatni album

Zeus/Foto: Mario Barać

Zeus - neokrunjeni kralj Brda/Foto: Dalija Čuljat Nagy

Pročitajte Dekijevu priču o devet godina prijateljstva u šumi, punu emocija, s nešto sjete i duhovitosti, priču koja je zapravo najava događaja s kojim će se proslaviti taj "rođendan", a kojeg će 5. 7. uveličati Darko Rundek, Sing Song Swing iz Osijeka i Staša Kukić. Bit će tu i Helenin Cvjetni kutak, šetnja Psunjem za najmlađe, igraonice, kao i radionica "Crtanje romana" koju će voditi Dalibor Talajić, Zagrepčanin koji je također pronašao ono "nešto" na Omanovcu pa mu se stalno vraća, a koji je inače profesionalni crtač Marvelovih stripova. 

Da ne dužimo, dame i gospodo, uronite na kratko u Dekijev svijet i uživajte... I naravno. Dođite 5. 7. na Omanovac. 

Devet godina Zelenog Vrha na Brdu usred Psunja iznad Pakraca

Piše: Dean Nagy Deki

Ladice, olinjali sinonim spremljenih sjećanja, zaboravljenih uspomena, prebrzo proživljenih trenutaka, koje savršeno pedantno, sa nekom uzvišenom svrhom ostavljamo iza nas. Što zbog odrastanja, što od skrivene posramljenosti, no najčešće uslijed benignog protoka vremena i ograničenog kapaciteta potkove u mozgu gdje spremamo poveznice događaja, ljudi i emocija. Prašinu zaborava s nestašnog hipokampusa najčešće otpuhnu trenuci ugode sa dragim ljudima, u dimom prekrivenim intimom isprepletenim momentima, prisjetimo se tada zaboravljenih anegdota i prijatelja.

Lepeza ladica

Na moju nesreću proveo sam vrlo zanimljiv život, ne puno zanimljiviji od drugih, ali moj je pa ga nekako ljubomorno darežljivo čuvam i veličam poput lopova dok išće pravdu ili Hajduka dok spominje hajdučiju, slijepo vjerujući kako mi je život unikatan. Iako znam da nije, baš poput svačijeg života on je samo bezobrazno prolazan. Oni koji me poznaju znaju da se sjećam malo toga iz lepeza ladica. Nekako najjasnije pamtim situacije koje smo nebrojeno puta prepričavali usputnom prolazniku ili tek pristiglom budućem prijatelju.

Dean Nagy Deki, voditelj Planinarskog doma Omanovac/Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

Osobu koju tek upoznajem kroz sivo odijelo ukrašeno s dvije tri ljubičaste zakrpe koje sam slučajno primijetio dok je nesigurno pažljivim pokretima naslanjao vrat gitare o drveno smeđi tko zna kad i kojom slučajnošću izgrebani šank. No, ipak najspektakularnija prisjećanja dragih ljudi u smiješnim situacijama su trenuci dok tek pečenog odojka zamatamo u već korištene plahte i prinosimo zidu na hlađenje, kako bi ga sigurne ruke majstora od ražnja narezale u sutrašnje komadiće putujuće harmonije okusa. Zašto su mi baš pečenje odojka i gitara prve pale na pamet ne znam, vjerojatno jer su sinonim većeg društva u kojem se nalazi barem jedan pridošlica, kojeg nakon desetak pića dobrodošlice valja upoznati sa duhom sredine u kojoj se našao. Tada nestrpljivo napadno vadimo toliko puta ispričane priče kako bi došljak pomislio da ovdje ima posla s ljudima koji su baš dosta toga prošli, proživjeli, vidjeli,dok najčešće uz osmijeh, zainteresirano, ali pomalo skrušeno sa odobravanjem upija slijedeću davno ispričanu anegdotu.

Zaboravljeni događaji

Nakon salve smijeha i nevjerice došljak vidno zbunjen, rakijom onemoćalim rukama nazdravi dvanaesti put, dok mu doskora vesele oči poprimaju sjetan odsjaj patine naših sjećanja. Nakon što spusti ruku na trenutak kao da želi reći, pohvaliti se, prepričati nam, no ne damo mu ni najmanju šansu da kaže nešto o sebi, kao da su njegove ladice puno manje pretrpane od naših. Ni sam više ne znam da li su sve te priče prešle u krivo sjećanje ili su se dogodile stvarno, nekad u prošlim životima, ali znam da sam ih na moju sreću veliki dio zaboravio. Tek ponekad kada sretnem nepoznatog poznanika, čujem nešto novo, davno zaboravljano, slušam ga ushićeno praveći se da se sjećam baš svega, dok nemam pojma ni s kim razgovaram, a kamo li da se sjetim događaja kojeg sugovornik s radošću spominje.

Druženja kod Planinarskog doma Omanovac s pogledom na Pakrac su nezaboravna/Foto: FOTOimago

Ponekad, rijetko kad, ali redovito umjesto Ginka u ruke uzmem listati fotografije iz smećkasto zelenih albuma. Onako kako otvarač djeluje na tek dohvaćenu bocu pića iz frižidera, tako albumi djeluju na naše uspomene, fotografije osim ukoliko nisu slikane od krim policije imaju funkciju otvarača ladica. Listam nježno ne bi li propustio slučajno baš tu sliku na kojoj su dragi ljudi. Ponekad, ali sve rjeđe kad se dovabim nekakve loše rakije, nesmotrenom greškom umornog momka, u ruke mi dopadne album Životinjskog carstva, album sa sličicama stari koliko i albumi koje sam naumio listati. Samo otisci čokolade iz djetinjstva koje ukrašavaju korice Životinjskog albuma razlikuju boju ova dva albuma, ali i daju za pravo da kažem kako je album sa sličicama, stariji od najstarijeg albuma s fotografijama kojeg imamo u kući.

Iznenađenje u ogledalu

Manijakalno listajući životinjsko carstvo tražim onu sliku koja mi je draga, i ne mogu je naći, iako lepeza likova koja me gleda nalik je mojim prijateljima iz mladosti, samo umiljatijeg su pogleda, poneki zrače i intelektom, no svakako odaju dašak kulture u svojim snimljenim kretnjama, za razliku od naših devijantno oskrvljenih fotografija. Tek kad otvorim stranicu sa ribicama shvatim da krivi album imam u ruci. No, nisu te greške samo od veselja i neprospavanih noći, nerado i uglavnom rijetko priznam da pomalo starim, evo baš jutros silazeći s prvog kata planinarskog doma pozdravih starijeg gospodina u kasnijim srednjim godinama i tek nakon što sam ušao u veliku salu prizemlja, koja je nekako čudno tiho veselo jecala prazna, shvatio sam da u domu nema nikog osim mene, ali sretan sam jer baš sam se ljubazno pozdravio, zaboravljajući da je Dalija prije neki dan ogledalo iz sobe premjestila u hodnik. Da ima više mjesta za cvijeće kaže, a cvijeće i fotografije su njene ladice.

Dalija/Foto: Privatni album

U onim rijetkim trenutcima dok Dalije nema, usudim se pomaknuti cvijeće i sakriti ogledalo da me ujutro ne prepadne i zavalim se u trosjed, pa kopam po imaginarnim ladicama. Uhvati me neka razigrana sjeta koliko različitih ljudi obilježi jedan ljudski život, nesvjesno ga oblikuju i pošalju ga da širi uspomene za druge, tuđe, nepoznate sadašnjosti, šapučući tiho, ali uporno o prolaznosti i sreći. Sreći lakoće trenutaka života, usprkos mladalačkim bedemima straha budućnosti, srednjevjekovnim branama prošlosti i starom talogu vremena s kojima smo naučeni nositi se. Ladice, sinonim spremljenih sjećanja, otvorene škrabice uspomena koje su pred nama.

Šarena letjelica

Petog srpnja prijatelji Omanovca uljepšati će naš rođendan, dođite jer vrlo skoro će ta subota ostati u ladici, a nekad nekada u nekoj šarenoj budućnosti dok listaš nevidljivi laptop zavaljen na zadnje sjedište električnog automobila bez pilota, koji se puni na solarnu energiju, ispijajući plavi koktel koji ti je upravo napravio auto-robot Max, naslonjeni na četveronožnog prijatelja klona najdražeg ti psa iz djetinjstva, što ti je prošli tjedan dronom dostavila čuvena tvrtka sa personaliziranom posjetnicom i trocifrenim računom, naići ćeš na fotografiju sa Brda, dvijetisućedvadesetpete godine na kojoj si bezbrižan s ljudima koji ispadaju iz ladica, vidjevši ih razvući će ti se sretno sjetni osmijeh i opet će sve biti kao da su i oni tu, pored tebe u tvojoj šarenoj letjelici iz budućnosti na solarni pogon uspomena života. Si yu!

Zeus/Foto: Dalija Čuljat Nagy

PS Ukoliko ti iz ladice ispadnem i ja samo me ne upoznaj sa Maxom i koktelima i ne daj mi da vozim.

Događaj kojeg se ne bi smjelo propustiti/Foto: PD Omanovac