Strastvena lovkinja Doroteja Moguš iz Velikog Grđevca: "Najljepše je kad idemo u damski lov..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
VELIKI GRĐEVAC - Hrvatski lovački savez broji 68 tisuća članova, a od tog broja čak tri tisuće su - žene. Jedna od njih je i Doroteja Moguš, 31-godišnja lovkinja iz Velikog Grđevca koja razbija sve predrasude o tome da žene ne bi trebale ići u lov. Doroteja naprosto obožava boraviti u prirodi i brinuti o životinjama, a njezin životni put još je od ranoga djetinjstva upućivao na to da bi jednoga dana mogla krenuti putem oca i strica koji su dugogodišnji lovci.
- Ulazim u osmu godinu lovačkoga staža. Ta je odluka djelomično došla spontano, no valja reći da su mi tata i stric lovci tako da sam od djetinjstva upoznata s lovstvom i činjenicom koliko ono znači za održivost i poredak u prirodi. Kao mala djevojčica prebrojavala sam divljač u proljeće, a uz mene bilo je još klinaca čiji su roditelji bili lovci. Imali smo fazaneriju pa nam je kao djeci bilo strašno fora kada su se puštali fazani. Kasnije sam znala otići na čeku gdje sam iz prve ruke uvidjela dinamiku u prirodi koja se samo s tog mjesta može uočiti. To je poseban svijet prirode koji je teško uopće opisati, priča nam Doroteja koja se i sama suočavala s mišljenjem kako lov nije baš za žene. Ipak je tu riječ o oružju, o boravku u prirodi tokom noći u svim vremenskim uvjetima, no kako je odrastala, tako je sve više shvaćala da lov nije nikakav bauk i da se njime mogu baviti i žene.
Damski lovovi
- Krenula sam u tu priču u ranim 20-ima, a što je još bolje, nisam bila jedina. Članica sam Lovačkog društva „Jelen“ Veliki Grđevac, i ponosna sam što smo društvo koje broji puno članica. Ima nas sedam, osam i to u rasponu od 20 do 40 godina. Jedna od ljepših priča su damski lovovi s kojima smo krenule i to je baš sasvim drugačija priča. Curke su u većini, dok su pogoniči većinom muški. Oni s psima tjeraju divljač prema nama, a mi smo na poziciji i čekamo.
To je prekrasno druženje. Bile smo primjerice tako, na Papuku, po cijeli dan smo bile u šumi, uz vatricu i pečeni špek, kasnije smo se grijale u kolibi i družile, prisjeća se Doroteja kojoj je osobno najdraži lov dočekom. To je lov sa čeke ili nekog drugog mjesta gdje se, kako i sama riječ kaže, divljač dočekuje. Za razliku od, primjerice, skupnog lova u koji ide više lovaca koji su orijentirani na jedan predio.
- Taj lov dočekom mi je najdinamičniji. Naročito je živo kada divljač krene raditi štetu na usjevima, tada je ona nepredvidiva. Jednu je večer na jednom kraju, drugu večer na drugom. Takvi lovovi su mi draži od skupnih, nema jamstva da će nam uopće doći divljač, pojašnjava nam Doroteja koja u lov ide većinom u pratnji oca ili kuma. Zbog sigurnosti, oni je dovedu do čeke, ili mjesta s kojeg će čekati divljač. To može biti usred žita, njive, livade… Isto tako, priča nam Doroteja, dođu po nju kako bi sigurno stigla kući.
Piknik u prirodi
- Ne daju mi da idem sama jer divljač zaista zna biti nepredvidiva. Može se dogoditi da padne nakon pucnja, no hitac ne mora biti smrtonosan. Divljač se može naglo ustati i napasti nakon toga. Zato me moji stvarno paze, priznaje Doroteja koja je imala podršku svojih bližnjih kada je odlučila početi se baviti lovom.
Iako joj sada već lagano govore da bi se morala skrasiti, a ne noću lunjati po šumi i loviti, ponosni su, kažu na nju i bezrezervno su podržali njezinu odluku. Rado joj stoga, prigodno i kupe nešto od odjeće ili opreme potrebne za lov.
Upitali smo Doroteju koliko prosječno dugo čeka divljač kada ide u lov dočekom i što tada radi.
- Pravi lov dočekom zna potrajati između 4 i 6 sati. No, nije mi dosadno, napravim si tada pravi mali piknik u prirodi i uživam u danu na otvorenom. No, kada čujem da se lomi granje, da divljač stiže, onda se umirim i čekam, kaže naša sugovornica koja je u svom stažu imala i ne tako bezazlenih situacija.
Vepar jurio na nju
- Da, imala sam jednom situaciju kada sam pucala na vepra, nakon čega je on ustao i krenuo na mene. Nisam znala da je ispred mene žica i vjerojatno je ona skrenula metak koji nije bio onakav kakav sam priželjkivala da bude. No, imala sam puno sreće jer je kum bio nekih 200 metara od mene. Vepar je dakle, probio žicu i krenuo na mene, no kum je sve to vidio. Potrčao je, pucao i uspio preplašiti vepra koji je zapravo skrenuo putanju i otišao dalje od mene. Nakon nekih 200 metara vepar je pao. Ta je situacija izgledala prilično dramatično, prisjeća se Doroteja koja je toga puta imala puno sreće. No, upravo zbog takvih situacija, priznaje nam, ne ide sama u lov dočekom.
Nakon svega ispričanog, nekako se spontano nameće pitanje straha.
- Sjećam se jedne prigode kada me uistinu bilo malo strah. Toga sam puta bila sama u lovu i to na predjelu Gornje Kovačice. Počeli su se javljati čagljevi oko mene. Nisam znala koji je razlog tog glasanja. Tada me prvi i za sada, zadnji put bilo strah. Sjećam se da sam tada zvala tatu da dođe po mene. Osjećala sam se nelagodno i nesigurno. Inače ne mogu reći da me strah, naročito kada sam na čeki. Tada baš uživam. Nešto je drugačiji osjećaj ako sam na rolo bali ili na stolici usred žita jer nema svugdje čeka. No, sve je to čar lova, priznaje Doroteja i podsjeća nas da životinja nikada neće napasti ukoliko se ne osjeća ugroženo.
Obveze lovca
Da bi danas bila tu gdje se nalazi, Doroteja je morala odslušati teorijski dio nastave u Lovačkom savezu Bjelovarsko-bilogorske županije. Osim teorije iz balistike, slušala je predavanja o lovu u tehničkim objektima poput čeke, kukuruzane i slično. Slušala je i lovnu kinologiju koja uči o lovu sa psima kao i pravni dio. Praktični dio odradila je na streljani u Predavcu gdje je ujedno obilazila i lovne objekte i učila kako se oni održavaju. Učila je kako se točno ponašati prilikom skupnog lova kao i lova dočekom.
Unatoč privatnim i poslovnim obvezama, Doroteja najmanje jednom tjedno odlazi u lov, a ljeti, priznaje nam, to bude i češće.
No, osim samoga lova, biti lovac podrazumijeva i niz drugih obveza.
- Gotovo sam svakoga dana u lovištu. Ako nisam u obilasku, onda hranim životinje. Nažalost, mnogi i danas lovce smatraju ljudima koji samo ubijaju životinje. To nije točno, moramo educirati sve, naročito mlađe naraštaje o onome što radimo. Svaki lovac ima objekte o kojima vodi brigu. To su čeke, sjedalice, kukuruzane, solišta, jelenska i fazanska hranilišta te ona srneća. Otkako se pojavio problem s američkim metiljem, imali smo i liječenje divljači. Znači podijeljeni smo u grupe i svaka grupa ima svoj teritorij o kojem brine. Mnogobrojno smo društvo i zato svatko od nas ima svoje zaduženje, a tu su još i radne akcije jer često bude izvanrednih situacija u prirodi koje valja sanirati, pojašnjava Doroteja koja inače u LD „Jelen“ Veliki Grđevac obnaša dužnost tajnice društva.
Laskava titula i prvi trofej
- Laskalo mi je što su baš mene izabrali za tajnika. To je baš iznimna čast, to je mjerilo da moji muški kolege u društvu priznaju i žene kao lovkinje. Drago mi je što je tako i zbog svih mojih drugih kolegica koje su kao i ja u lovstvu. Uvažavaju nas i to je baš pohvalno. Svim ispunjenim zadacima, radnim akcijama, odstrelom predatora i ostalim zadaćama skupljamo bodove. A na temeljnu tih bodova, možemo u vrijeme kada nije lovostaj trofejne divljači odstrijeliti trofejnu divljač. To su srnjak, vepar i jelen, pojašnjava nam Doroteja koju smo pitali je li imala čast odstrijeliti primjerak spomenute trofejne divljači.
- Prošle sam godine odstrijelila prvog svog jelena. To je prvi moj trofej. No, lov je najmanje odstrijel. Ako si fer i etičan lovac, to ti je najmanje bitno, to je posljednja stavka u nizu, otkriva nam Doroteja koju smo onda priupitali zašto je ona zapravo lovac.
- Prvenstveno mi je bila želja što više vremena provoditi u prirodi i vidjeti ono što drugi nikako ne mogu vidjeti. Život u divljini, u prirodi je jako dinamičan i baš nepredvidiv. Česta je šala kako lovci pričaju lovačke priče, no zaista nam životinje mogu pripremiti takve scene i zgode koje si ne možete niti zamisliti. Ima presmiješnih situacija. No, osjećaj da možeš s divljim životinjama doći oči pred oči također ima posebnu čar. To su vrijednosti za koje se isplati sve drugo izdržati, priznaje nam Doroteja koja je dosad odstrijelila najviše divljih svinja.
Lov, po svemu sudeći, ne dopušta pogreške, neopreznost, neodgovornost…
Predrasude kojima valja stati na kraj
- Svaki lovac mora jako dobro poznavati lovište, mora dobro znati gdje ljudi stoje u lovu, mora prije svega biti odgovoran, kaže naša sugovornica koja raspolaže s tri lovačke puške. Svojeg psa nema, no budući da je tata lovac, usto i pogonič, Doroteja ponekad, naročito po zimi i niskim temperaturama, umjesto na čeki, rado hoda i tako traži divljač.
Na kraju kaže kako bi veoma voljela da što više ljudi nauči što je točno lov jer sve dok se svijest u ljudima ne promijeni, vladat će predrasuda kako lovci žude za ubijanjem životinja i ničim drugim.
- Mi u društvu imamo hijerarhiju u lovu. Svi teže tome da postanu vrhunski, isfiltrirani lovci. No, to su ljudi koji provode jako puno vremena u prirodi i s divljim životinjama. Baš zahvaljujući njima u prirodi vlada sklad kojeg valja znati održati, zaključuje Doroteja.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!