SRAMOTA SVIH NAS Bolesna i nemoćna Anka ovaj će Božić provesti potpuno sama
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Priča je ovo o jednoj teško bolesnoj baki koja će sama provesti Božić. Kojoj nema tko počistiti kuću, oprati rublje, donijeti drva ili ispeći kolač. Nema ju tko odvesti liječniku kada cijele noći krvari. Stoga je ovo i porazna priča o društvu u kojem živimo jer zakazali smo apsolutno svi. Članovi njene obitelj, susjedi, socijalne ustanove..., i mi kao medij ako ništa ne učinimo nakon što smo se na svoje oči uvjerili kako jedna žena od 83 godine živi. Ne mogu se svi spasiti, vrlo je jasno, ali niti ne treba sve spašavati. Srećom, teških primjera poput Ankinog nema baš na svakom koraku. Zbog toga sramota je još veća. Iako Anka šuti, trpi i ne traži ništa, svi koji na njezin životni primjer zatvorimo oči, krivi smo!
Akcija Crvenog križa
Već tradicionalno, zaposlenici i volonteri Gradskog društva Crvenog križa Bjelovar ovih predblagdanskih dana imaju pune ruke posla.
Naime, u tijeku je podjela paketa za žitelje slabijeg imovinskog stanja, one same, stare, nerijetko bolesne i zaboravljene od svih.
Kako bi im barem malo uljepšali nadolazeće blagdane, ovih dana djelatnici Crvenog križa obilaze svoje korisnike u njihovim domovima i dijele im pakete koji se sastoje od hrane i higijenskih potrepština.
-Složili smo i podijelit ćemo 400 paketa prehrambenih artikala, 400 paketa higijenskih artikala i 150 paketa slatkiša. Pakete su slagali i dijelili naši volonteri i djelatnici, a pomoć će primiti 400 obitelji lošeg imovnog stanja i skromnih primanja. Svaka obitelj će primiti paket hrane i higijenskih potrepština, a obitelji s djecom i paket slatkiša, kazala nam je Vida Malek, ravnateljica bjelovarskog Crvenog križa dodavši kako su popis najugroženijih osoba dobili od Centra za socijalnu skrb, Grada Bjelovara i općinskih društava Crvenog križa.
Hrana i higijenske potrepštine
Dodajmo, bjelovarsko Gradsko društvo Crvenog križa financira sve kupljene artikle za pakete za što su izdvojili oko 55 tisuća kuna.
No, ono što je možda korisnicima puno vrijednije od samih paketa pomoći, stisak je ruke djelatnika koji ih posjete, te da im požele obilje zdravlja ili samo poslušaju što im imaju za reći…
Proveli smo jedno prijepodne na terenu s Jasnom, zaposlenicom bjelovarskog Crvenog križa koja taj posao radi već šestu godinu.
-Ispunjava me ovaj posao. Raznolik je, radi se s ljudima, dijele se paketi povodom blagdana, zatim su tu poslovi oko darivanja krvi… No, kada idemo baš kod ovako starijih, nemoćnim i samih, srce nam se često slama. Ne možeš ostati ravnodušan kada ti netko sa suzama u očima kaže: „Pa ti si meni opet došla, nisi me zaboravila“. Da samo vidite gdje i kako sve ljudi žive, ovim nam je riječima Jasna ukratko opisala svoj posao koji je više zvanje ili poslanje nego što je posao.
Prva adresa na koju smo pošli bila je dom Anke Jurić, 83-godišnje bakice iz Brezovca velikog srca i još većih problema. Šalom je od nas skrivala lice koje je bilo umotano u krvave zavoje koji su već lagano zaudarali. Dočekala nas je na trijemu, sa štapom u jednoj ruci. Jasna joj je unijela paket u kuću, a kada je baka Anka potpisala da ga je preuzela, svi smo sjeli oko malenog kamina ispred kojeg je bilo sitno pripremljeno triješće. Anka ga je sama, uz pomoć štake, isjekla i donijela tu. Doznali smo to nešto kasnije, kroz priču…
Obilno krvarenje
-Imam strašnih problema sa stolicom. Imam zatvor. Jako sam se napinjala i popucali su mi kapilari u nosu do te mjere da mi je iz nosa počela šikljati krv. Puna usta su mi bila krvi i tako cijele noći. Nisam mogla zaustaviti krvarenje nikako. Zvala sam taksistu koji mi je rekao da ne vozi noću. Cijele noći sam se borila s krvarenjem i tako dočekala 6 sati ujutro. Tada je došao taksi po mene i otišla sam na hitnu, a potom su me odmah uputili na odjel otorinolaringologije. Tamo su mi u nos stavili neke tampone i upozorili me da ih niti za Boga ne vadim sama, prisjeća se Anka agonije od prije tjedan dana i dodaje kako se baš sutra sprema ponovno na pregled.
Sve ove dane sama se muči s ranom koja neprestano krvari i curi pa je, kako nam kaže, selotejpom sama lijepila gazu preko lica da joj tamponi na spadnu.
-Ne mogu ništa jesti, nemam teka. Sve mi to strašno smrdi, neprestano curi, kapa, ma strašno sam nesretna, priznaje nam Anka koju smo upitali ima li nekoga od obitelji u blizini.
-Imam kćer koja živi 30 kilometara daleko, no tri puta je operirala kralježnicu i teško joj je, bolesna je. Unuk je daleko, živi u Njemačkoj, no rekao je da će me posjetiti nakon blagdana, priča Anka koja tako sama živi punih 10 godina, otkako joj je preminuo suprug.
Onemoćala u godinu dana
Sve do prošle godine Anka je bila veoma vitalna. Hranila je kokoši, prodavala jaja na tržnici u Bjelovaru, sadila vrt, uređivala kuću…
-Sama si još uvijek mogu skuhati nešto, donijeti drva, no i to sve manje. Do lani me je posjećivala gerontodomaćica, spasila me ta pomoć. Sada nemam ni to. Jeste možda vi čuli, hoće li ponovno taj program zaživjeti?, pitala nas je Anka koja niti na pomoć susjeda ne može previše računati jer su i sami zaposleni i kako nam kaže, u svojim problemima.
Anka treba pomoć oko plaćanja režija, oko dostave namirnica iz trgovine, treba da ju netko odveze liječniku, da joj netko počisti kuću koja odiše toplinom i koja neposredno otkriva koliko je Anka bila uredna i radišna seoska žena. Sve dok je mogla.
Kažemo joj da mora biti hrabra, jaka i optimistična.
-Pa jesam, koliko mogu, lijepi moji. Puno mi znači pomoć od Crvenog križa. Da mogu, otišla bi ja do njih, ali nemam kako. Najveći problem mi je što ne mogu u autobus, bojim se da ću pasti, slaba sam, noge me popuštaju. Hvala im od srca što me obiđu, iskrena je Anka koju smo upitali slavi li Božić.
U mislima na neke sretnije blagdane
Tu se nesretna žena skoro raspala. Nije mogla stati plakati jer sve što joj je ostalo samo su sjećanja na neka sretnija vremena i blagdane koje nije provodila sama i bolesna.
-Slavila sa ga nekada i veselila se tim danima. Još lani sam si mogla ispeći kolač. Ove godine nemam snage. Ako ću moći, sutra ću si nakon posjeta liječniku kupiti koji kolač, kroz suze priča nam Anka koju smo upitali nema li pravo na posjet patronažne sestre koja bi joj možda mogla previti rane da joj se zavoji ne usmrde.
-Tražila sam to svoju liječnicu, pa mi je rekla da nisam ja invalid. Kada sam joj ispričala da mi sva hrana smrdi i da ne mogu jesti, uputila me da to kažem specijalisti. Kako da ja dođem uopće do specijaliste, zbunjena je i nesretna Anka koja će ovaj Božić provesti potpuno sama.
-Čula sam se u subotu s unukom, no veza se prekinula. Ne znam hoće li mi i kada će doći. Nisam mu više htjela smetati, priča Anka koja se najviše od svega boji bolesti i samoće. Koliko god njezini strahovi bili veliki, sama si u njima ne može pomoći.
Ne može si Anka pomoći niti kada ju neki od poznanika traži 100 kuna da ju poveze do grada udaljenog tek nekoliko kilometara kao ni kada mora dati 30 kuna drugom poznaniku da joj donese koš drva u kuću.
Dostojanstvena starost
Sve to ona mora platiti od svojih 1600 kuna mirovine koju prima. Ankin život sramota je svih nas. Jer već sljedeća adresa koju smo obišli odaje nam sasvim drugačiji primjer.
Ana Kokorović iz Starih Pavljana vitalna je žena od 77 godina. Djeluje zadovoljno, zahvalno i pomirljivo sa svojim godinama.
-Drago mi je da mi dođete i da me posjetite. Puno mi znači ova pomoć Crvenog križa. Mirovina mi je jako mala i svaki detalj dobro dođe, kaže Ana kojoj u pomoć priskoče susjedi kao i rodbina u Bjelovaru, a kada god mogu, posjete ju i djeca koja žive u Njemačkoj.
Iako je sama osam godina, otkako joj je preminuo suprug, samoća joj ne pada teško.
-Imam ja svoje susjede i ne osjećam se samo. Dat će Bog, uvijek nekako bude, vedro nas je pozdravila Ana i vratila se u svoju toplu kuću.
U Aninom primjeru starost je dostojanstvena, kakva bi i trebala biti. No, što će biti za koju godinu ako i Anu zdravlje popusti, ostaje za vidjeti.
U prvom, Ankinom slučaju iz Brezovca svi smo podbacili. Jer ako ne vidimo potrebu pomoći nemoćnoj i teško bolesnoj starici, iako ona to od nas ne traži, kako će naša djeca naučiti što je to empatija? Kako će naše društvo izgledati sutra, za 10 ili 20 godina? Tko će o nama skrbiti kada postanemo "Anka"?