Rodilje smo 20 godina kažnjavali s mizernim naknadama. Zašto se sada čudimo?
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Početak devedesetih godina prošlog stoljeća bio je buran i, na žalost, krvav. Urušavao se komunistički politički sustav, uvodilo višestranačje, krenula je borba za neovisnost, Domovinski rat...
Bilo je to vrijeme velikih promjena, a velike promjene nikada se ne događaju tiho i bezbolno.
Početkom devedesetih, točnije 1991. godine, Hrvatska je imala 4,78 milijuna stanovnika što je gotovo 900.000 više nego danas. Riječ je, dakle, o populaciji, više-manje, još jednog Zagreba.
Današnja objava prvih rezultata popisa stanovništva napravljenog 2021. godine pokazala je kako Hrvatska ima stanovnika gotovo kao 1948. godine. Tada je u Hrvatskoj službeno živjelo 3,75 milijuna ljudi, a danas ih je 3,88 milijuna.
Slikovito rečeno, demografski smo se vratili 70 godina unatrag.
Da Hrvatska ima problem sa shvaćanjem povezanosti demografije i ekonomije moglo se lijepo vidjeti kroz djelovanje svih vlada u posljednjih 30 godina. Nitko iz tadašnjih garnitura vlasti zapravo nije shvaćao ili nije želio shvatiti da je demografija ključna za gospodarski razvoj države. Jedan od najtragičnijih poteza vladajućih bio je onaj pokojnog šefa SDP-a i bivšeg premijera Ivice Račana koji je nakon osvajanja vlasti 2000. godine, tražeći prostor za uštede odlučio - rodiljama prepoloviti naknade. Ta se nepravda ispravila tek nedavno, 20 (!!!) godina kasnije. Dakle sve prošle HDZ-ove i SDP-ove vlade nisu učinile ništa da bi to promijenile, sve do ove posljednje koja je tu nepravdu napokon ispravila.
Gotovo dvadeset godina država je rodiljama umjesto plaće koju su imali davala nešto više od 2000 kuna naknade zato što su odlučile roditi dijete. Davati ženi koja postaje majka takav mizeran iznos zapravo nije bilo ništa drugo nego njezino kažnjavanje zato što je odlučila roditi dijete.
U svim normalnim državama naknade za rodilje nikad ne bi ni bile tema razgovora, osim ako se ne bi govorilo o njihovom povećanju. Iako, u Hrvatskoj problem demografskog pada nije samo u demografskoj politici.
Stalni problem
Naravno da će sada, nakon objave rezultata novog popisa stanovništva, ponovno nastati halabuka u kojoj će jedni optuživati druge, što je klasičan, ali potpuno pogrešan refleks.
Problem s Hrvatskom je u tome što će se sada bjesomučno raspravljati o potezima koje bi trebalo učiniti, osnivat će se povjerenstva, radne skupine, u Saboru će zastupnici opet divljati, a u Otvorenom će mlatiti praznu slamu i ako doista tako i bude, s vremenom će se opet dogoditi - ništa ili ništa krucijalno.
A primjere fantastične demografske obnove kao i sustavnog demografskog djelovanja imamo oko sebe, ispred nosa, u Europi. Riječ je o mjerama koje se provode već neko vrijeme pa - dakle - imamo i vrlo opipljive gotove rezultate. Politika treba napraviti samo ono što i radila proteklih 30 godina - odrediti da se prepišu tuđi pozitivni zakoni i primijeniti ih u Hrvatskoj. I pronaći novac za spas demografski države, naravno.
Skandinavske zemlje možda bolje i da ne spominjemo, pozitivna postupanja te države prema majkama i djeci, odnosno obiteljima, za nas ovdje vjerojatno su još uvijek teško shvatljiva.
Estonija kao primjer
Nedavno smo, primjerice, razgovarali s jednom Hrvaticom koja je rodila dijete u Norveškoj gdje živi i radi pa smo se šokirali kada nam je rekla da od države na porodiljnom dobiva i veći iznos od plaće koju je primala prije trudnoće. Naši bi se birokrati na takav prijedlog vjerojatno u nevjerici nasmijali, klimali glavom lijevo-desno i nadmeno poručili: "A šta bi vi, da vam dijete i podojimo?"
Estoniju će ovih dana mnogi sigurno vaditi kao primjer. I to s pravom. Država je to koja je također bila u banani s demografijom, ali tamo je vlast na vrijeme detektirala problem i povukla poteze koji su u sljedećih 10-15 godina potpuno preokrenuli negativne trendove.
Estonija je bitno manja država od također nevelike Hrvatske, ali je najnaprednija istočnoeuropska država, ali mi se nekako ipak više volimo grliti, neumoljivo nam pokazuju statistike, s Bugarskom i Rumunjskom.
Estonska vlada je, primjerice, donijela niz mjera kojima su drastično povećali ulaganja u obitelj i mlade. Ključna je, naravno, bila povećanje financijske podrške obiteljima koje imaju troje i više djece.
Godine 2004. uveli su program obiteljskog odsustva prema kojem se tijekom godine i pol izostanka s posla roditeljima u potpunosti isplaćuju naknade.
Zatim su 2017. godine odlučili svakoj obitelji svaki mjesec za prvo dijete uplaćivati 60 eura. Jednak iznos uplaćuje se obitelji na mjesečnoj bazi za drugo dijete, a za treće dijete mjesečni iznos penje se na 100 eura. Estonija također nagrađuje obitelji koje imaju troje i više djece s mjesečnim bonusima od 300 eura.
Tako estonska obitelj s troje djece od države dobiva 520 eura mjesečno u obiteljskim naknadama što je gotovo 4000 kuna!
Pohvala UN-a
Pa ovdje moramo ponoviti da se ne zaboravi: donedavno su u Hrvatskoj prihodi ženama koje završe na porodiljnom padali na nešto više od 2000 kuna. I da je bila na minimalcu dok je radila, žena je na porodiljnom dobivala - još manje.
Estonske pronatalitetne mjere, a naveli smo samo jedan dio njih, brzo su počele davati rezultate, a estonski demografski oporavak na kraju je pohvalio i UN istaknuvši ih kao svjetski primjer dobre pronatalitetne politike.
U Hrvatskoj smo imali i imamo pokušaje uvođenja pronatalitetnih mjera, ali zapravo nikad nismo napravili sustavni program povećanja broja stanovništva. Tako svjedočimo parcijalnim pokušajima, primjerice, načelnika općina u demografski problematičnim sredinama da s ne pretjerano velikim bespovratnim iznosima pokušaju zadržati mlade, ali to je politika koja teško može dati rezultate jer:
a) nije sustavna
b) ti iznosi jesu možda veliki za proračun općine, ali su i dalje nedostatni za mlade
c) radna mjesta i infrastruktura (jaslice, vrtić, škola) ključna su u manjim sredinama za ostanak mladih.
Alarm je, sada je jasno, upaljen, a reakcija države trebala biti brza i sustavna. I što je ključno - izdašna.
No, iskustvo nas na žalost uči da "brzo, sustavno i izdašno" nekako teško stane u jednu rečenicu s državnom birokracijom.
Ali ako ovo ne bude trenutak o kojem će se dogoditi dramatični zaokret, onda ćemo se morati pomiriti s tim da ćemo u povijesti ostati zapisani kao generacije koje nije bilo briga za svoju djecu.
Dakle, za svoju budućnost.