Nikad ispričana priča o životu i pogibiji omiljenog bjelovarskog liječnika dr. Anđelka Višića
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – „Smijeh. Iskren smijeh u razgovoru s prijateljem koji je došao u naš dom, posljednje je što pamtim od svog supruga. Bilo je to u nedjelju navečer, dan prije povratka na teren. Tada sam ga posljednji put vidjela. A samo tri dana kasnije, u srijedu, izgubio je život. Ni dan danas ne znam čemu su se smijali njih dvojica. No, Anđelka pamtim kao iznimno sretnog i opuštenog te večeri“, ovako svoju osobnu i dosad nikad ispričanu priču započinje Dubravka Višić, supruga poginulog bjelovarskog liječnika, doktora Anđelka Višića.
Podsjetimo, dr. Višić bio je prvi liječnik koji je izgubio život u Domovinskom ratu. Njegovo ime godinama nosi nogometna škola NK Bjelovar, po njemu je ove godine održan 20. memorijalni nogometni turnir limača, njemu u čast pokrenut je i gastroenterološki skup koji je nosio njegovo ime. Najveća zdravstvena ustanova u Bjelovarsko – bilogorskoj županiji od ove godine službeno se zove Opća bolnica „dr. Anđelko Višić“ Bjelovar. Sve su ovo dokazi kako je Anđelko Višić među svojim Bjelovarčanima bio iznimno poštovan. Zbog stručnosti u poslu, cijenili su ga kolege liječnici, a zbog jednostavnosti, ljudi su ga naprosto voljeli.
Ljubav u bolnici
A kakav je bio privatno? Kao suprug, kao otac? To su nam u podužem razgovoru, prisjećajući se intimnih trenutaka i uspomena koje ne blijede unatoč proteku vremena, pristali ispričati supruga pokojnog doktora, Dubravka Višić (74) i njihov stariji sin, Marin (48). Marin ima i mlađeg brata Gorana (46).
- U Bjelovar, odnosno u bjelovarsku bolnicu, došla sam stažirati 1974. godine. Tako sam i upoznala Anđelka. Prva osoba, prvi liječnik kojeg sam srela u bolnici, bio je baš on. Kada sam došla na posao bio je dežuran na Odjelu interne.
Poslije toga sam nastavila specijalizaciju iz pedijatrije. A on iz interne. U to smo vrijeme s djecom bili u Zagrebu. Gotovo istovremeno smo bili na specijalizaciji. Djecu su nam čuvali moji roditelji budući da sam ja Zagrepčanka. Tek kasnije sam se opredijelila za granu pulmologije i alergologije. A Anđelko iz gastroenterologije, pojašnjava nam doktorica Dubravka Višić i priznaje kako je njihov život bio uobičajen.
- Zbog posla i dežurstva znalo je biti veoma naporno. Nije nas bilo kod kuće po 24 sata, a nekada i po 48 sati. No, pazili smo da dežurstva nisu istovremeno jer je netko zbog sinova uvijek morao biti kod kuće. Život je bio dinamičan, no razumjeli smo jedno drugo jer smo radili isti posao. U braku smo sveukupno bili samo 17 godina, priča doktorica Višić koja smatra da su njezina djeca najviše izgubila zbog preranog odlaska oca.
- Mislim da je taj gubitak ostavio na njima traga. Dečki su bili stari 13 i 16 godina kada su ostali bez oca. Ja sam imala puno posla i obveza. Posao u bolnici nikada nisam napustila pa su dečki često znali biti sami kod kuće kada sam bila dežurna, kaže nam Dr. Višić koju smo upitali sjeća li se samih početaka rata i vremena kada se njezin suprug priključio vojsci.
Odlazak na teren
- Kao pripadnik 55. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde iz Bjelovara, početkom studenog otišao je na teren, na grubišnopoljsko područje kako bi bio bliže ranjenicima. Sjećam se da me zvao jedne nedjelje kada sam bila dežurna i rekao kako se mora tamo javiti. Još mi je to bilo zbunjujuće, nisam znala kako ćemo se organizirati zbog djece. Rekao je da mora po uniformu i tako je i otišao. Tog 13. studenog je poginuo. Kući se vratio samo jednom u tom razdoblju, i to posljednjeg vikenda prije nego što je stradao, prisjeća se Dubravka Višić. Rečeno joj je kako su ga pozvali nakon što su hrvatski branitelji napadnuti u Bastajskim Brđanima te je odmah potom s vozačem Božidarom Orečom sjeo u sanitet krenuvši prema mjestu stradanja branitelja.
-Ono što mi je rečeno, jest da je sanitet pogođen na cesti, kaže nam dr. Višić koja i danas nije sigurna je li se to dogodio na putu prema Brđanima ili u povratku. Rečeno joj je isto tako da su branitelji zbog kojih je išao na teren već bili mrtvi. Na Wikipediji piše, pak, da je dr. Višić, zajedno s vozačem stradao prilikom povratka.
„13. studenog 1991. godine tragično je poginuo u Domovinskom ratu kao prvi hrvatski liječnik. S vozačem Božidarom Orečom na povratku s intervencije, nakon pružanja pomoći ranjenim hrvatskim braniteljima, pripadnicima Zbora narodne garde iz Bjelovara i Grubišnog Polja, naišao je na neprijateljsku zasjedu te je izrešetan mitraljeskim mecima“, informacije su s Wikipedije. Na ovaj način mediji godinama izvještavaju javnost.
Iskrvario na mjestu
- Moj suprug zapravo je na licu mjesta iskrvario. Pogođen je šrapnelom, a nedostajao mu je jedino palac. Jer se rukom tako držao u sanitetu. Postoje fotografije tog saniteta, u njemu nema nikoga od ranjenika, kaže dr. Višić i podsjeća kako se sve to dogodilo oko 16 sati poslijepodne. Na pitanje tko im je javio da je njezin suprug poginuo, kaže nam: „Nitko“!
„Kako nitko“?!, naše je protupitanje.
- Istinu sam doznala tek kasno navečer. Prvi koji nas je nazvao oko 19 sati, bio je moj šogor, Anđelkov brat. Sjećam se kao danas. Igrala sam s djecom Monopoly u tom trenutku. Pitao me: „Jesi čula da je Đinđo stradao“? Đinđo mu je bio nadimak, tako smo ga svi zvali. Rekla sam mu da ništa nisam čula i upitala ga tko mu je to rekao. Rekao je da je tako čuo i zamolio me da provjerim u bolnici. Zvala sam odmah kirurgiju i odjele na kojima su inače dovozili ranjenike. Savjetovali su me da nazovem Upravu bolnice. Zvala sam i tamo, no ništa nisu znali ili smjeli reći.
Jedna ženska osoba kojoj ne znam ime, rekla je samo da čuje da sada dolazi neki sanitet. Spremila sam se i ostavila dečke same, krenula sam prema bolnici. Putem su me zaustavili pa sam morala objašnjavati kuda idem i moliti da me puste jer se nije smjelo kretati. Na porti su me čekali dvoje liječnika, mojih kolega. A pored bolničkih vrata je već bio parkiran jedan sanitet. Mislila sam da su dovezli ranjenike, no spriječili su mi put. Unutra su bili svi oni, već mrtvi, a među njima i moj suprug, kasnije sam to saznala. Sanitet se potom okrenuo i otišao prema mrtvačnici. A mi liječnici smo i dalje, sve do ponoći, stajali tako na porti. Nitko ništa nije govorio. Potom su došli dr. Drago Sudar i dr. Ivan Cikoja koji je tada bio ravnatelj bolnice. Tada sam tek saznala istinu. Odvezli su me potom kući jer su me doma čekali dečki kojima je trebalo reći što se dogodilo, prisjeća se dr. Višić i kaže kako ni sama ne zna kako se tada osjećala. Prije svega, kaže, bila je zbunjena zašto joj nitko ništa nije rekao, a od popodneva su mnogi znali…
Prvi poginuli liječnik
- Ono što je sigurno, na tom terenu liječnik nije imao što raditi. I inače je pravilo da se ranjenici voze liječniku, a ne da liječnik odlazi na prvu crtu bojišnice. A Anđelko je upravo to radio. Imao je svoju bilježnicu u kojoj je vodio evidenciju, pisao je tko je od ranjenika imao kakvu povredu i kako ju je sanirao, ističe Dubravka Višić i priča nam kako je Anđelko jedan od pet liječnika poginulih u Domovinskom ratu. Njihova imena napisana su u dekanatu zgrade Medicinskog fakulteta u Zagrebu, na čijem otkrivanju je bila i dr. Višić.
Upitali smo Marina sjeća li se trenutka kada su mu rekli da je tata poginuo.
- Zapravo nema nekog opisa. Bio sam u šoku. Drugačija su bila vremena, nije se do informacija dolazilo lako, a sve što bi i doznali, nekako smo s rezervom primali, priznaje Marin i ističe kako je nedavno, na premijeri dokumentarnog filma s ratnom tematikom doznao da se nakon tog nesretnog događaja u kojem je njegov otac poginuo donijela odluka da se liječnici više ne šalju na teren, na bojišnicu.
- Marin kao stariji mi je oko svega pomagao. Goran je plakao kada smo mu rekli. Jedva smo ga smirili. Dečki su bili u jako osjetljivim godinama. Ja sam osobno imala previše posla, noću su zato dečki često bili sami, priča Dubravka prisjećajući se posljednjeg Anđelkovog dana kod kuće.
- Bio je kod nas jedan prijatelj Darko. Anđelko je bio posebno dobro raspoložen. Od srca su se njih dvojica smijala, a ja ni dan danas ne znam čemu. No, to je zadnje čega se sjećam, po tome ga pamtim. Po iskrenom smijehu. To je bila nedjelja, a u ponedjeljak se vratio na teren. Samo tri dana kasnije, u srijedu je poginuo, ponavlja nam Dubravka kojoj su sve kolege u bolnici pružili podršku nakon nesretnog događaja.
Novo ime bolnice
U siječnju ove godine, cijeli bolnički kompleks napokon je dobio novo ime. Na zgradu bolnice, na više ulaza, postavljeni su novi natpisi: Opća bolnica "dr. Anđelko Višić" Bjelovar. "Napokon" pišemo zato što nije išlo sve glatko ni brzo.
Godinama se to pitanje povremeno povlačilo u javnosti, a evo što nam je, kada se situacija dodatno zahuktala u veljači 2022., rekao sin dr. Anđelka, Marin Višić.
„Apsolutno smatram da je moj otac zaslužio da se po njemu zove bjelovarska bolnica. No, niti najmanje mi nije ugodno što se njegovim imenom sada svi „loptaju“, odnosno što se ime mojeg oca, doktora Anđelka Višića spominje u kontekstu u kojem ne bi trebalo. To meni i mojoj obitelji stvara nelagodu, ljuti nas“.
Nakon toga sve se zakotrljalo...
Podsjetimo, promjenu imena bolnice inicirala je Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Bjelovarsko-bilogorske županije poslavši ravnateljstvu bolnice prijedlog u kojem su istaknuli kako žele da se ime Opće bolnice Bjelovar promjeni u Opća bolnica "dr. Anđelko Višić" Bjelovar.
Na sjednici Županijske skupštine nakon toga jednoglasno je izglasana promjena imena bolnice, te su uslijedile tehničke stvari. Nove ploče su na ulazima u bolničke zgrade, kako smo ranije napisali, postavljane u siječnju ove godine. No, bez protokolarnih događanja. Javnost je slučajno za to saznala, no, slučajno je saznala i dr. Višić.
Strastveni nogometaš dalmatinske krvi
- Naravno da nam je drago što bolnica nosi njegovo ime, ponosni smo. No, moram vam priznati, teško mi je proći i dignuti pogled prema gore, vidjeti njegovo ime tamo. Za postavljanje ploče s natpisom na ulazu bolnice zaista nisam znala, slučajno sam vidjela kada sam prolazila pored bolnice... Važno je reći i kako je pokojni dr. Knežević pokrenuo gastroenterološki skup koji se zvao "dr. Anđelko Višić". Na njega su dolazili stručnjaci iz cijele zemlje, a skup se održavao svake dvije godine. Vrijeme prolazi, tako da je i to stalo. Sve je to s razlogom, Anđelka su ljudi znali, bio je Bjelovarčanin, stručnjak u svom poslu, priča dr. Višić koja se svoga supruga, priznaje nam, sjeti svakoga dana.
Na svako godišnjici stradanja, sudjeluje u komemoraciji. Ne samo na zajedničkom obilježavanju godišnjice na bjelovarskom groblju Svetog Andrije, već i u Bastajskim Brđanima.
Upravo na jednoj od tih prošlih komemoracija, Marin je, prisjeća se, organizatorima, članovima udruga, rekao kako nije zgodno da vijence prvi polažu političari. Već da bi bilo lijepo da to prvi učine članovi obitelji.
- Već iduće godine to su promijenili i otada mi prvi polažemo vijence i zapalimo svijeće, zadovoljan je time Marin koji se prisjetio jednog simpatičnog događaja, trenutka, razgovora s ocem koji je inače bio nogometaš i igrao za NK Bjelovar. Tako da nije slučajnost što se nogometna škola zove po njemu i što se njegovim imenom zove dječji nogometni turnir.
- Pričao mi je da je na jednoj utakmici pucao penale. Mislim čak da su igrali s Dinamom, no nisam više siguran. Uglavnom, promašio je toga puta. No, zato kasnije, na nijednoj drugoj utakmici više nikada nije promašio, prisjeća se Marin. Dubravka dodaje kako je i za vrijeme školovanja igrao nogomet.
Misija zbog koje je izgubio život
- Kažu svi da je bio dobar nogometaš. Sjećam se da je jednom zabio gol s centra, to je bila atrakcija. Anđelko inače, ima dalmatinsko porijeklo. Bio je najmlađe od šestero djece i jedini rođen u Bjelovaru. Majka Ana, koja je bila živa kada je Anđelko poginuo i koja je tako čvrsto podnijela tu tragediju, je Šibenčanka. Prije smrti 1997. godine, nažalost je, pokopala još jednoga sina. Otac, inače željezničar, mu je bio rodom iz sela Koprno u Dalmatinskoj zagori. To mjesto se nalazi između Drniša, Trogira i Solina. Vlakom su tako, nakon Drugog svjetskog rata najprije došli u Virje da bi se naposljetku skrasili u Bjelovaru. Anđelko se, dakle, rodio tu u Bjelovaru 1948. godine. Bio je veoma visok, a Marin mu zapravo fizički jako sliči, priča nam Dubravka neke intimne trenutke i sjećanja koje još nikada ranije nije podijelila s medijima, novinarima, javnošću.
Dijelom, priznaje nam, jer ju nitko nikada ništa nije pitao. A dijelom i zato što smatra da su bili potpuno obična obitelj, bez ikakvih senzacija i zanimljivosti koje bi zaintrigirale ljude.
Ipak, dr. Anđelka Višića, i danas, 32. godine nakon njegove smrti, javnost ne zaboravlja. Da je to tako, podsjetit ćemo se svi zajedno ovoga ponedjeljka, najprije na njegovom grobu, a potom i u Bastajskim Brđanima u koje je toga kobnoga 13. studenoga 1991. godine jurio kao vojnik, ali prvenstveno kao liječnik kojemu je jedina misija bila spasiti ranjene hrvatske branitelje.
Posmrtno, dr. Anđelko Višić dobio je mnoga odlikovanja. Od Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca dobio je zahvalnicu (1990.-1991.), Od Republike Hrvatske - predsjednika Franje Tuđmana posmrtno je odlikovan spomenicom Domovinskoga rata (1990. -1992.). Zatim, dr. Anđelko Višić dobio je posmrtno i odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih društvenih vrednota., te je odlikovan i Redom Nikole Šubića Zrinskog. Osim toga, predsjednik RH dodijelio mu je i orden Zrinskog i Frankopana.
No, i bez svih ovih odlikovanja, dr. Anđelko Višić je za svoje sugrađane, Bjelovarčane koji ga ne zaboravljaju, ali prvenstveno za svoju obitelj - heroj.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!