Monika Herceg: "Vjerujem da ću se zaljubiti u Daruvar i da će ta ljubav biti dugotrajna"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Malo je koje ime tako zabljesnulo na našoj književnoj, kulturnoj, pa i društvenoj sceni, kao ime Monike Herceg. Prva zbirka njezine poezije, „Početne koordinate“ u kratkom je roku postala najnagrađivanija zbirka poezije, uključujući i prestižnu međunarodnu nagradu za prvijenac, Mostovi Struge. Prijevod Koordinata ovih dana žanje laskave kritike u američkom tisku. Zbirka Lovostaj dobila je nagradu Na vrh jezika, zapažena je i zbirka „Vrijeme prije jezika“, a onda je Monika krenula pisati drame, uređivati i još jače se aktivirati kao kultur-tregerica, posebno na zavičajnoj, ratom, pa potresom razorenoj Baniji.
Nedavno je objavila zbirku od pet drama „Ubij se, tata“. Tisuću povoda da s njom popričamo prije nastupa u daruvarskoj knjižnici, u petak 13. 5. od 18 h i u subotu, 14. 5. Julijevom parku od 10.30 h, gdje će se Krunom Lokotarom prisustvovati materijalizaciji zbornika "Kad čujem Daruvar" iz vizure daruvarskih srednjoškolaca.
Kakva su očekivanja prije dolaska u Daruvar, grad koji ste zadužili ciklusom pjesama o Evi Fischer?
- Mislim da je svako očekivanje od grada jednako, pomislim na grad i ako ga vidim prvi puta, a u slučaju Daruvara, to jest naš prvi susret, nadam se da ćemo se − zagrliti. Veselim se vidjeti ginka, veselim se zapravo proći kraj mnogih stvari o kojima sam čitala čitajući "Kad čujem Daruvar" tako da vjerujem da ću se zaljubiti u Daruvar i da će ta ljubav biti dugotrajna, jer je već potaknuta tom sjajnom knjigom.
Nastupit ćete na dva mjesta, u gradskoj Knjižnici i Julijevom parku, gdje ćete razgovarati sa srednjoškolcima. Budući da ste i vrlo iskusna kultur-aktivistica, koje profite vidite u ova dva različita slučaja za vas kao umjetnicu i za publiku? Ovo možete biti i nagovaranje na posjetu...
- Mislim da je svaki razgovor s publikom bitan za autore, da tako od publike dobivamo i bitne povratne informacije o onome što smo pisali, ali i da živo osjećamo tu sponu s čitateljima koja jest bitna. Knjige su objavljivane kako bi dolazile do čitatelja i zato je važno da taj kontakt bude i uživo. Mislim da je važno da umjetnici razgovaraju s različitim strukturama čitatelja, ako bismo to tako mogli nazvati. Književnost može učiniti puno i ja još uvijek naivno vjerujem da nas može mijenjati i da samim time onda mi postajemo ono mjesto gdje se mijenja i rub svijeta. Baš radi toga treba razgovarati, dijeliti ideje, učiti da, naprosto, slušamo i čujemo jedni druge.
U vašem eksplozivno rastućem opusu u zadnje vrijeme ste se više posvetili drami, nekoj vrsti poetske drame. Čime je taj žanrovski pomak motiviran? Mogli bismo ga tretirati kao i pomak sa margine, jer poezija jest skrajnuta, na svjetlo reflektora, u foajee i visoko sponzorirane institucije.
- Drama nije možda toliko skrajnuta u činjenici da je izvedbeno djelo, ali trebamo biti svjesni kako se malo drama danas izvodi, zapravo. Također, mislim da drama jest na margini s obzirom na čitatelje. Čini mi se da se drama zapravo i manje čita nego poezija, ali slobodnija je, barem meni kao autorici. U drami mi se dogodilo da je poezija koju sam pisala mogla biti napokon slobodna i da je taj jezik mogao biti širi, jači, tvrđi, oštriji, ali i mekaniji. Drama mi se zato učinila kao još prirodnije stanište; poezija koju sam i inače pisala dobila je sada neku novu dimenziju i mogla je puno izravnije govoriti o mnogočemu što me mučilo. Također, nekako mi je dramski tekst stepenica između poezije i romana. U drami je sve dovoljno slobodno formom, a postoji jasna linija radnje tako da mi se čini da je dobro mjesto za promišljanje o strukturi nekih većih cjelina.
Aktivistička nota vaše poezije je prisutna, izdvajam onu za ljudska prava i, posebno, prava žena. Realno, budući da prije svega politika mijenja svijet, koliki je doseg i svrha takve poezije?
- Srećom, ne zamaram se dosegom, nego pišem isključivo iz potrebe da pustim taj krik. Taj aktivizam koji se nerijetko dogodi u mojim tekstovima dolazi iznutra i ja ga onda i prihvaćam, nadajući se da će taj moj krik možda nekome nešto značiti. Ponekad su i male promjene dovoljne, najčešće sve tako i kreće, a ja naprosto živim u nadi da će nešto što kažem ili napišem možda nekome biti utješno ili da će osjetiti suborbu. Ako je tako, mislim da sam već puno napravila. Suštinski, za mene je emocija pokretač književnosti koju pišem i budući da emotivno reagiram na društvene tumore, bilo da se radi o fašizmu, oduzimanju prava ženema ili nećem trećem, bitno mi je o tome pisati.
Vaša prva zbirka „Početne koordinate“ dočekala je svoj prijevod na engleski, objavu u SAD-u i laskave kritike. Pokušajte se sjetiti doba kada ste je pisali i tadašnjih očekivanja. Jer ovo je, čini mi se, više od bajke.
- Moram priznati da su sve takve stvari neočekivane, ali-opet-ja živim u trenutku i zapravo i ne mislim na knjige koje sam ostavila iza sebe. Čini mi se da one ionako imaju neki svoj život koji mi je onda poslije drago gledati, ali ja sam neprestano usidrena u sadašnjost i najvažnije mi je da su mi neprestano aktivni kreativni procesi u kojima onda potpuno živim. Tako da, koliko god su divne te kritike i laskaju, više se veselim činjenici što sam pronašla novu dramu koju počinjem pisati i neki novi glas za roman koji pišem. Sam trenutni kreativni proces uvijek mi je važniji od onoga što knjiga ili bilo koji tekst doživi nakon što pobjegne u svijet. Oni i ja, a nekad mi se zaista čini tako, živimo različitim životima.
Jeste li uopće u stanju pobrojiti na čemu sve radite? I, hoćete li nešto od svojih planova podijeliti s nama?
- Mislim da zadnjih nekoliko mjeseci više dajem životu i trenutku nego samom pisanju, ali uvijek su neke stvari otvorene. Roman je tu, vraćam se nekom intenzivnijem pisanju. Nekako se stvorila i zbirka novih pjesama, što puštam da stoji i da mi vrijeme pokazuje kako i kuda s tim. Radim s prijateljem Nikolom Kuprešaninom na jednom kratkom filmu, scenariju zasada, ali ideja je da to zajedno i režiramo. Tu je i dokumentarni film koji radim o selu u kojem sam živjela i to već polako snimamo. U svakom slučaju, vazda su ti i knjige koje uređujem, upravo sam prošla poeziju Nicka Cavea u prijevodu Voje Šindolića i prolazim kroz novu knjigu Olge Tokarzcuk. Veseli me što i dalje radimo u školama na Baniji radionice. Mnogo je toga, a dan je kratak, ali dopuštam si i puno disanja. Gledanja u Savu, dugog hodanja, trčanja, trčanja za djecom, nesanica, grljenja stabala. Privilegija koju imam jest da radim ono što zaista volim, na svim razinama, i to me čini sretnom.
================================
Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Za poeziju, priče i drame dobila je više od deset domaćih i regionalnih nagrada, a djela (pojedinačne knjige i radovi) su joj prevedeni na više od petanest jezika. Objavila je zbirke pjesama Početne koordinate (2018.), Lovostaj. (2019.) i Vrijeme prije jezika (2020.) i knjigu dramskih tekstova Ubij se, tata (2022.)
