Mirela i Ivica Ljutak stradali su prije 31 godinu. Danas im je prvi put službeno odana počast...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Vjerojatno nema Daruvarčanina koji nije upoznat s tragičnom sudbinom Mirele i Ivice Ljutaka, kćeri i oca koji su tog kolovoza 1991. stradali od granate ispaljene s položaja pobunjenih Srba. Mirela je bila prvo dijete koje je poginulo u Domovinskom ratu i jedino koje je poginulo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
Bol s kojom obitelj živi posljednju 31 godinu nitko od nas ne može pojmiti, a obitelj Ljutak dodatno je pogađalo što sve ove godine smrt malene Mirele i njezinog oca nitko osim njih iz obitelji nije obilježavao. Njihova želja bila je toliko jednostavna da kao takva - dosad neostvarena - još više boli: da Grad Daruvar na obljetnicu stradanja zapali svijeću za daruvarsko dijete koje je bilo prvo u Hrvatskoj stradalo u Domovinskom ratu. I za njezinog oca koji je stradao od iste granate.
No, svih ovih desetljeća to se vlastima nije činilo pretjerano važnim.
Tek prošle godine su prvi put od tog tragičnog događaja su gradonačelnik Damir Lneniček i njegova zamjenica Vanda Cegledi došli na grob Mirele i Ivice Ljutaka službeno položiti cvijeće i zapaliti svijeću. To se dogodilo točno 30 godina nakon njihove tragične smrti.
Ove je godine Grad i službeno pozvao sve građane da dođu danas na grob Mirele i ivice, da polože cvijet ili zapale svijeću. Danas ujutro na gradsko groblje su došli članovi obitelji, HVIDR-e, predstavnici daruvarskih vatrogasaca, predstavnici Udruge hrvatskih policajaca iz Domovinskog rata, veterani iz MAD-a, predstavnici Grada Daruvara i prijatelji.
Majka Vera nije bila sigurna hoće li imati snage. Razmišljala je doći sat vremena prije svih pa otići prije zakazanog dolaska ostalih jer nije znala hoće li izdržati takvo okupljanje na grobu svoje kćeri i svog supruga. Trideset godina šutljivo je zarobljena u boli koja ne prolazi i koja se ne smanjuje čekala hoće li se netko sjetiti i sada kada je napokon došao taj trenutak, nije znala hoće li imati snage. Bilo joj je jako drago zbog njenog Ivice i njihove Mirele, ali se bojala da se slučajno ne slomi ispred svih.
No, majka je uvijek majka i ona uvijek pronađe dodatnu snagu za svoje najmilije. Vera je stajala uz svoju Danijelu, Ivičinu kćer i Mirelinu sestru poviše spomen ploče. Napokon je doživjela trenutak kojeg je 30 godina sanjala, ali se nije usuđivala o njemu govoriti.
- Prošlo je već 30 godina i kao osoba koja je živjela u to vrijeme, ne mogu shvatiti da ljudska rasa komunicira oružjem i da zbog toga stradavaju naši najmiliji, naša djeca. Sva bol i tugu koju osjećamo danas zajedno s obitelji Ljutak, neka se pretoči u duše svih onih koji dan danas sa svojim zlom, s onim što imaju u sebi nanose bol ne shvaćajući da tu bol osjeća svaka majka, bez imena i prezimena, bez nacije, države i vjere. Neka im je hvala i slava! Počivali u miru - rekla je kroz suze Vanda Cegledi, zamjenica gradonačelnika Grada Daruvara.
O nepravdi prema Ivici i Mireli progovorila je i Sofija Drašner, čija je kćer Zvjezdana s Mirelom išla u školu.
- Trideset godina se službeno ne obilježava pogibija Mirele i njezina oca Ivice. Samo je 1992. godine bio položen buket u ime njezine osnovne škole. Otada nitko, osim moje kćeri Zvjezdane koja je s Mirelom išla u školu, ne nosi nekakav spomen na ovaj grob. Mirela je prvo dijete stradalo u Domovinskom ratu i ja ću i dalje inzistirati da se uredi Mirelino igralište sa spomen obilježjem - rekla je Sofija Drašner.
Zamjenica gradonačelnika odgovorila joj je da je projekt prijavljen i u proceduri.
- Znam, znam da jest. I drago mi je to ide k nečemu. Na žalost, tek nakon 30 godina - rekla je Sofija Drašner.
Danijela Ljutak Jureković, Mirelina sestra, nikad neće zaboraviti taj tragičan dan iako o njemu, naravno, i ne voli govoriti.
- Ne znam što se dogodilo, ali svjesna sam da ležim na podu, sestra leži pored mene, hodnik je pun krvi, a ja u tom trenutku ne znam čija je krv. Želim ustati i pomoći, ali ne mogu stati na noge - očiju punih suza ispričala je nedavno Danijela. Mirela je, sjeća se, ležala bez svijesti. Danijela je bila ranjena. Tata Ivica joj je na mjestu poginuo. Mirela je tri dana kasnije preminula od zadobivenih ozljeda.
- Pitaju me sjećam li se toga dana? Kako se ne bih sjećala. Znam što sam jela, što sam pila, svega se sjećam, ali ne želim se vraćati... Sjećam se mirisa, sjećam se misli koje su mi onda išle kroz glavu kad sam imala 16 godina, te su mi misli i dan danas u glavi. Nisam od onih koji kažu treba zaboraviti, oprostiti. Ne, ja kažem, ne ponovilo se nikada, nikome, nigdje. Zaboraviti se ne može niti se može utjecati na to - rekla nam je Danijela Ljutak Jureković da bi zatim uputila poruke zahvale.
- Zahvaljujem se u ime obitelji i u svoje ime svima što su danas odvojili svoje slobodno vrijeme da bi odali počast Mireli i tati. Bez obzira što je prošlo 30 godina, zahvalni smo. Bolje ikad nego nikad. Znam da Sofija Drašner najmanje 10 godina gura tu ideju o spomen obilježju, odnosno Mirelinom igralištu. Maloprije sam dobila informaciju da taj projekt ipak nije prošao u Ministarstvu hrvatskih branitelja te da će se on realizirati sredstvima Grada, što nam je, naravno, drago. Idejno rješenje mi se sviđa. Neće biti spomenika i spomen ploča nego jedna klupa. Simbolički će se poručiti da Mirelin duh i dalje živi - rekla je na kraju Danijela.
Trideset godina kasnije, službenim obilježavanjem ove tragedije, bol obitelji barem je malo ublažena.
Mirela i Ivica neće biti zaboravljeni.
