MARKO JE POSEBAN Majka: "Iz njegovih stihova doznala sam da pati za normalnim životim"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Najviše na svijetu voli mamu, pokojnog tatu, dvije godine mlađeg brata Ivana, malene nećake Emu i Petra, ali i svoju ekipu u OSIT-u. Obožava piliti drva i ložiti vatru, voli čitati tinejdžerski časopis OK, igrati se s kamionima i traktorima, a jako je lako i zaljubljiv. Svoje osjećaje rado pretoči u stihove.
A upravo u tim stihovima njegova je majka Željka pročitala kako njezin sin jako pati na "normalnim" životom što joj govori da itekako dobro razumije svijet oko sebe… I koje je njegovo mjestu u svemiru.
On je Marko Šepak, ima 37 godina i osoba je s intelektualnim teškoćama. Da je uistinu „poseban“, vrijedan divljenja i ljubavi, doznali smo u njegovom domu u Prespi pokraj Bjelovara u kojem nas je primila Markova majka Željka. Ispričala nam je njihovu životnu priču, sve radosti, ali i tuge koje su zajedno doživjeli, prvenstveno zbog dijagnoze koju je Marko dobio već u ranom djetinjstvu. Kako nam kaže, rekli su joj da Marko zaostaje u razvoju. Sve ove godine, Marko je zapravo jedno veliko dijete. Na njega treba paziti, ali od njega se i toliko toga može naučiti.
Prvi znaci da nešto nije u redu
- Marko je bio velika beba i stoga porod nije bio nimalo lak. No, rekli su mi je da zdrav dječak. Budući da nije htio sisati, rečeno mi je još u bolnici da je lijena beba. Ubrzo je dobio sepsu, pa kod kuće proljev… No, u tim trenucima nismo ništa slutili. Primijetili smo kako je kasnije progovorio i prohodao, no sve nas je razumio. Kada bismo ga nešto pitali, on nas je primio za ruku i odveo pokazati umjesto da je odgovorio. To su bili neki prvi znaci da bismo trebali pitali liječnika za mišljenje, prisjeća se Željka tih ranih godina kada su u obitelji primijetili da nešto nije kako treba.
Kada je Marko imao dvije godine i šest mjeseci bili su u jednoj zagrebačkoj bolnici na detaljnim pregledima gdje im je rečeno da Marko zaostaje u razvoju. Dobio je tada dijagnozu osobe s intelektualnim teškoćama.
- Krenuo je u redovnu školu u Ždralove. Imao je divnog učitelja i divne školske kolege. Budući da je Marko miran i nikada nije ometao rad drugih u razredu, svi su ga voljeli. Bio im je simpatičan i pustili su ga da radi onako kako on zna i može. Primjerice, na tjelesnom su svi trčali u jednom smjeru, dok je jedini Marko trčao u drugom smjeru. Putovao je u školu autobusom, djeca su mu pomagala, savjetovala što treba raditi… Sve je to rezultiralo time da je Marko sve što je u životu naučio – naučio u tih četiri razreda osnovne škole u Ždralovima, priča nam Željka.
Je li tako moralo biti?
Dodaje kako je nakon toga njezin sin krenuo u redovni 5. razred II. OŠ u Bjelovaru, no već na početku školske godine došlo je do poteškoća s jednim učiteljem jer Marko nije uspijevao pratiti nastavu, nakon čega su djelatnici škole savjetovali da ga ipak prebace u V. OŠ Bjelovar.
Tako je i bilo, a nakon završene osmoljetke u V. OŠ Bjelovar, Marku je na vještačenju oduzeta radna sposobnost poslije čega je uključen u program Udruge OSIT. Bilo je to na samim počecima djelovanja udruge, dakle, početkom 2000.-ih godina.
- Ponekad je roditeljima teško prihvatiti i priznati sebi da njihovo dijete ima problem, da nije za samostalni život. To je sebično od njih jer pri takvim stavovima misle na sebe, a ne na svoju djecu, potpuno je iskrena Željka koja na naše pitanje kako je ona osobno prihvatila saznanje da njezin sin ima teškoće u razvoju, odgovara kratko i jasno.
- Da vam iskreno kažem, razmišljala sam zašto je to tako moralo biti. No, to dijete sam ja rodila. Pod nešto sasvim normalno meni je da mu budem potpora i oslonac za sve njegove potrebe, ma koliko one posebne bile. Vjerujem u Boga, a ako je ovo moj križ, ja ću ga s ponosom nositi, kaže Željka i priznaje da je znala gorko zaplakati kada bi srela Markove prijatelje iz djetinjstva koji su sada zreli, oženjeni ljudi s vlastitim obiteljima.
Usađene radne navike
- Marko je s 18 godina volio vlakiće, traktore s prikolicom. Čovjeku duša puca, ali kako je, to mogu znati samo ja i roditelji u istoj situaciji. Smatram da je Markov trenutni put najbolji mogući za njega. On je polaznik poludnevnog boravka u Udruzi osoba s intelektualnim teškoćama u Bjelovaru. Od 8 do 13 sati svakoga dana provodi vrijeme sa svojim prijateljima koji imaju iste ili slične teškoće kao i on, rade onoliko koliko mogu, kuhaju, čitaju, bave se kreativnim radom, uče nove stvari, zajedno putuju i istražuju svijet oko sebe, a sve pod nadzorom stručnih osoba. On ima svoj dječji doplatak, invalidninu kao i mirovinu od oca. Njemu ništa ne smije nedostajati. Nadam se kako će se jednoga dana brat ili netko od bližnjih nastaviti brinuti o njemu jer financijski je zbrinut, kaže nam Željka i prisjeća se kako je od ranih godina pokojni muž u svoje sinove usađivao radne navike.
- Možda to sada zvuči grubo, ali on je znao reći da onaj tko želi jesti za stolom, mora sudjelovati u svim poslovima, naravno sukladno mogućnostima. Obojica sinova su to jako dobro znala i poštivala očevu odluku. Ako bi mlađi sin bio u izlasku do 6:55 sati, a znao je da u 7 sati mora doći i pitati oca ima li kakvih zadataka za taj dan. Iako sam nekada znala oplakati tu čvrstinu, kasnije se ispostavilo da je to u njih usadilo prave vrijednosti. Marko zato danas jako voli raditi, no s tim njegovim žarom da pomogne, treba biti veoma oprezan, prisjeća se Željka jednog dramatičnog, ali i pomalo simpatičnog događaja iz prošlosti.
Umjesto orezao - posjekao šljivu
Naime, svi su sjedili za stolom kada je otac govorio da jednu šljivu treba orezati. Mislio je na jednu granu, a Marko se iskrao iz kuće i cijelu šljivu sjekirom posjekao. Bio je sretan jer je napravio posao, a nesvjestan svega ostaloga što je učinio.
- Marko je jedno veliko dijete. Ne smijete ga ispuštati iz vida. On želi biti vrijedan i koristan, ali nije svjestan opasnosti kojoj se često nehotice izlaže. No, njegova ustrajnost je stvarno vrijedna divljenja. Ako neku voćku treba iz korijena iskopati, Marko će, ako treba satima kopati rupu veličine kratera, no napravit će to, ponosna je Željka koja je s nama podijelila i jednu anegdotu iz prošlosti kada je Marko želeći naložiti vatru u kući da svima bude toplo – umalo zapalio dom.
Kako kaže Željka, tada nije nikome bilo smiješno, no srećom, sve je dobro završilo.
- Nije vidio krpu koja je bila prebačena preko kamina već je lijepo naložio vatru. Kada sam ušla u kuću, krpa je već gorila, sve je bilo puno dima. Marko se dobro pripremio i za nedavno paljenje adventske svijeće na korzu kada je sa sobom ponio čitavu artiljeriju upaljača. Kao da ide na frontu. Šalili smo se da moramo paziti da ne zapali haljinu od svećenika. Uglavnom, vatra je njegova posebna ljubav, a kako bi uvijek imao siguran prostor za nešto zapaliti, iskopali smo mu u voćnjaku veliku i duboku rupu u kojoj smije nešto paliti. Naravno, pod našim nadzorom. Iako mi puno ljudi kažu kako sam jako sretna jer je Marko pokretan, a i ja osobno znam da se ne mogu usporediti s roditeljima čija djeca su u krevetu ili ne komuniciraju, vrlo teško i odgovorno zna biti kada ne smiješ pet minuta skrenuti pogled s djeteta, priznaje Željka i otkriva još jednu veliku Markovu ljubav – piljenje drva.
Od ranog djetinjstva pomagali su ocu u izradi i pospremanju drva, a ta radna navika nije prestala do današnjih dana.
Pili drva do besvijesti
- Marko ručnom pilom pili drva i to do besvijesti. Dvije šupe smo imali od ranije, a mlađi sin Ivan napravio je i treću, a sve kako bi Marko imao gdje pospremati silna drva koja ispili. Puno dvorište je drva, a sve mi zna biti neugodno da susjedi ne pomisle da ga tjeramo da to radi, ističe Željka koja je sa svojim sinovima i pokojnim suprugom svuda putovala.
- Marka nismo gledali kao drugačijeg. Obišli smo mora, bazene, toplice, šodericu… Kada idemo u trgovinu, Marko često pita smije li se određenu stvar kupiti. Ako mu dozvolim, onda mu pomognem da iz novčanika izvadi pravu novčanicu i da ju preda trgovcu. Znaju nas nekada čudno gledati, no ja više takve situacije uopće ne doživljavam. S OSIT-om idemo na razna natjecanja pa često putujemo i iz tog razloga. No, najsretnija sam kada smo svi skupa doma i kada znam da moji dečki spavaju svaki u svom krevetu. Kakvi novci, sreća je što znam da su dobro i što su pored mene, otkriva nam Željka koja bi u skorijoj budućnosti voljela da se mlađi sin Ivan oženi i podari joj unuke.
- Da je Bog dao drugačije, Marko bi se vjerojatno oženio, on je jako zaljubljiv. Imao je već nekoliko cura i sa svima je ostao u dobrim odnosima. Budući da piše pjesme, znam ih pročitati i onda shvatim kako on zapravo jako pati za "normalnim" životom. Duša mi puca kada čitam te njegove stihove. On na svoj način to ispriča, ali sve je jasno. Svjestan je svoje situacije, kaže nam Željka.
Cijeli razgovor koji smo vodili za obiteljskim stolom pomno je slušao i Marko kojeg smo upitali koga najviše na svijetu voli.
- Mamu, tatu, brata, nećake Petra i Emu i svoje prijatelje u OSIT-u, spremno nam je odgovorio Marko koji voli šetati u prirodi.
Marko je jako odgovoran i uistinu drži do higijene, a njegova majka nam otkriva kako je u dvije godine, zahvaljujući rekreaciji i dugim šetnjama po poljima i livadama skinuo 12 kilograma.
- Mi vam uzmemo psa i svi zajedno odemo u šetnju. Uživamo u tim našim ritualima, svima nam dobro dođu, priznaje Željka i dodaje kako se Marko stvarno boji bolesti. Često si umisli da ima tumor, rak ili neku drugu smrtonosnu bolest, a tada treba biti dobar psiholog kako bi takve situacije prebrodili.
- Čim čuje za neke simptome, odmah umisli da je bolestan. Tada treba biti posebno mudar. Kažem mu: „Ali, Marko, pa prošli mjesec si imao rak. Ne možeš ga opet sada imati“, dijeli s nama još jednu epizodu iz života Željka koja nam, zbog iznimno teških obiteljskih odnosa sa suprugom, nakon svega skromno priznaje kako se nekada divi sama sebi jer je ostala normalna.
Svega nekoliko mjeseci nakon smrti supruga, preuzela je brigu i dohranila jednu baku u susjedstvu koja nije imala nasljednike i s kojom gotovo nitko nije razgovarao. Uspjela je Željka u te dvije godine detaljno obnoviti obiteljsku kuću za čime je dugi niz godina čeznula i što je najvažnije, polako psihički ozdravlja od svih trauma koje je doživjela.
Sinovi su joj, ne skriva, najveće životno blago, a skromno se nada da se na njima neće loza prekinuti. Smiraj života želi provesti tako što će paziti na Marka sve dok će to moći, te u igri s unucima koji su joj neostvarena želja.
- Marko svoju obitelj neće imati. Stoga su OSIT-ovci ta njegova obitelj u kojoj i sama istinski uživam. Radila sam u udruzi u kuhinji i to iskustvo mi je neprocjenjivo. Od Marka i od sve te djece tamo koji su zapravo odrasli ljudi ja sam toliko toga naučila. Oni su tako iskreni. Boravak s njima je i meni bio lijek za sve moje obiteljske probleme koje sam proživljavala. Oni nemaju briga o struji, plinu, režijama, kreditima… Oni imaju glazbu, otvoreno srce i ništa drugo, zaključuje svoju priču Željka.
Dobijete informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!