‘Odlazim snimati film u rodni Travnik, možda se i ne vratim. Borim se nadljudskim snagama...‘

Pomalo sa strepnjom, jer njegovo je zdravstveno stanje prilično loše, dogovaramo susret u zagrebačkom kultnom kafiću Charlie s trenerom svih trenera Ćirom Blaževićem, piše Jutarnji.hr.

Povod je skorašnje snimanje dokumentarca o njegovu djetinjstvu i odrastanju u rodnom Travniku na koje kreće za nekoliko dana. Ćirine dijagnoze nisu obećavajuće, karcinom se proširio, 87 mu je godina, no nekako je svima nezamislivo da je ovo utakmica u kojoj bi mogao izgubiti, jer oduvijek je pojam životne energije, nenadmašni showman. Stiže Ćiro. Besprijekorno odjeven, friško ošišan, doduše nešto sporije hoda, ali već s vrata psuje jer je uvjeren da smo se trebali naći dan prije. No, smije se, pršti šarmom. Ni traga onoj zamišljenoj slici bolesnika u poodmaklim godinama. U Charlieju su i redatelj dokumentarca Ivan Živković i Ćirina dugogodišnja prijateljica Romana Eibl, sportska novinarka na čiju je inicijativu Blažević i odlučio putovati za Travnik.

Njemu je Travnik asocijacija na djetinjstvo i mladost, siromaštvo, ali i, kako kaže, najupečatljivije doba i temelj svega onog što je poslije u životu postigao.

- Da nisam prošao sve te tegobe u djetinjstvu, ne vjerujem da bih mogao odoljeti svim iskušenjima koja sam imao poslije. Tako da Travnik ostaje temelj na kojem sam stvorio jednu trampulinu da bih mogao malo skočiti i odskočiti dalje. Cijeli život je borba i mene to nije mimoišlo, ali sreća je da sam u toj borbi imao i stanovite rezultate. Ali da bih došao do toga, rekli bi katolici, kalvariju sam prošao, sine. Da budem iskren, a uvijek sam iskren jer laž je osobina budala, a ja si utvaram da to nisam, nisam očekivao ovo sve - počinje priču Ćiro.

Posljedice kemoterapije

Kroz tu je čitavu priču, reći će, najponosniji da je ostao čovjek, i da je, u okviru vlastitih mogućnosti, pomogao svima koji su smatrali da od njega pomoć mogu dobiti. A mijenjao ne bi ništa.

- To je trnovit put i ne bi bio toliko značajan da se moglo lagano doći do toga. Hvala Bogu, još kao mlad, kad sam se počeo baviti tim poslom, shvatio sam da je znanje nemilosrdan adut jer sve ono što dolazi kao prepreka, kad znaš kako spremiti fizički ekipu, kako taktički i kako ih ujediniti da se respektira poznata parola: 'Jedan za sve i svi za jednog', bez toga bi bilo nemoguće napraviti rezultat koji smo napravili - objašnjava.

Neminovno je pitati ga kako mu je zdravlje.

- Ja sam u svom životu imao itekako velikih zdravstvenih problema, ali ovaj sad što me zakačio mi je sigurno najopakiji i priznat ću vam da se borim nadljudskim snagama. Bio sam na kemoterapiji koja uglavnom ostavlja velikog traga, nekom manje, nekom više. Meni su poremećene mnoge vitalne stvari, tako da mi je kvaliteta života postala vrlo kompromitirana, pa se vrlo često bavim mišlju kako bi bilo najlakše da odem - govori Ćiro i nastavlja:

- Romana Eibl je posebna osoba u mom životu i ona je inzistirala da idem, a ja teško mogu njoj odoljeti, pa i ako trebam pristati na rizik da ću umrijeti u Travniku i da me se tamo zakopa. Radije bih da me se zakopa u Zagrebu jer ipak sve najvažnije dugujem Zagrebu - ne odustaje Ćiro.

Važnost reprezentacije

Ćiro i iz mirovine jednako pasionirano gleda na reprezentaciju, kako onu iz svog doba, tako i današnju.

- Možda bolje od mnogih znam koliko je to važno za Hrvatsku. Ja sam patriot i znam da je u nogometu velika mogućnost promocije domovine. A nitko kao narod nije mjerilo. Napravi se puno rezultata, a nitko ne reagira. Ali kad si treći u svijetu u najpopularnijem sportu, to je nešto za jednu malu zemlju. Bio sam izuzetno ponosan, ali za mene će uvijek ostati 1982. godina kao najvažnija godina mog života. Ništa ne može to zamijeniti. To je bilo evidentno puno više od sporta. Ja sam to registrirao i počeo sam si utvarati da sam hrvatski sportski lider i s takvom odgovornosti sam se ponašao. I moji dečki su se ponašali kao pravi džentlmeni, sportaši i osvojili prvenstvo Jugoslavije na spektakularan način. To je isto bilo vrijeme u kojem se pokazalo da Hrvati žele svoju domovinu. Dolazilo ih je po 50 tisuća iz svih krajeva Jugoslavije da bi bodrili ekipu da realizira ono što smo uspjeli s puno angažiranosti, razuma, lukavštine, svega onog što je neophodno da stvoriš šampione - prisjeća se Ćiro.

 Prošao je kao trener i faze obožavanja od strane navijača, ali i pogrde s tribina. No, sa svime se podjednako nosio, a jedan je od rijetkih iz nogometnog svijeta koji nije ulazio u sukob s novinarima.

- Ja ljude volim i ljudi to prepoznaju, pa tako i oni mene vole. Ne može se dogoditi da mi netko priđe i traži dijalog sa mnom, popije kavu sa mnom, a da ga ja odbijem. A onda bih iskoristio privilegiju da me ti intervjuiraš da pošaljem poruku mojim kolegama. Mi smo svi tu radi publike, ona je najvažnija, a novinari su duša publike. Ono što oni predstave širokoj javnosti, to se u velikom postotku prihvaća i ne može se dogoditi da nisam na dispoziciji novinaru - tepa Ćiro sedmoj sili, a što se tiče ljubavi s navijačima, opet se vraća 40 godina unazad.

- Opet 1982. godina. Ja i oni smo bili dva tijela, jedna duša. I to sam osjetio na svakom koraku, njihovu vjeru u mene i njihovu privrženost meni. To je za mene bila jedna hipoteka koja mi nije dozvoljavala pogrešku - emotivan je legendarni trener.

Presudno je znanje

No, Ćirina trenerska karijera bila je, kaže, samo nadomjestak za onu igračku, koja mu je vrlo rano onemogućena.

- Bog ti negdje uzme, negdje ti da. Imao sam nesreću da sam se vrlo rano fatalno povrijedio i nisam mogao realizirati karijeru. S 24 godine sam, kako sam inficiran nogometom, shvatio da ako želim ostati u nogometu, moram postati trener. Od tada se spremam za taj posao. Znao sam uvijek da je najvažnija stvar znanje. Učio sam, slijedio sam. Autoritet znanja je prvi preduvjet da uspiješ u tom poslu. Tebe treba slijediti grupa ljudi koji sve znaju i odmah znaju selekcionirati što je dobro,a što je loše za njih. Tako da sam uvijek imao običaj objasniti zašto nešto treba učiniti i mogao sam ih uvjeriti da je to za njihovu performansu, energiju i da je jako bitno respektirati zajedništvo. To je moj najveći trenerski adut. Nije nikad bilo konflikata ni antagonizma, nego smo imali jedan zajednički cilj jer je bez toga vrlo teško napraviti rezultat u kontinuitetu. Danas pobjeda, sutra poraz, to ne radi ništa - otkriva.

 Oko svojih trenerskih odluka nikad nije dvojio, ali iza svake su stajali dani i noći premišljanja.

- Mene nepoznati ljudi zaustavljaju na cesti i daju mi savjete. Ja svakog saslušam, ali taj koji je to rekao, to mu je došlo ovako, a ja sam izgubio sate i sate analizirajući što bi trebalo. I onda bih iskristalizirao ono što mi se činilo da bi moglo biti najefikasnije. To je neminovna odgovornost svakog vođe. To je jedan rat, istina viteški, u kojem imaš toliko borbi i sva strategija pravog rata se prenosi na onog koji ga vodi - siguran je Ćiro.

Teških odluka bilo je u njegovoj karijeri puno, no jedna mu je pala najteže.

- Te '98. u polufinalu Francuzi ostaju bez Blanca, Boban je povrijeđen. Ja znam koga trebam staviti, a njega nema. Da je bio Cvitanović, on bi zabio Francuzima tri gola i bili bismo prvaci svijeta. No, on je mene natjerao da ga moram maknuti.

Na pitanje gdje je hrvatski nogomet danas, odgovara kao iz topa.

 - Drugi u svijetu! Što hoćete više, ljudi moji? Ustanimo kad o Daliću pričamo. Za mene je gotovo jednako važno to što je afirmirao talentirane mlade i stalno ih traži jer ovo podneblje stvarno daje izuzetno nadarene igrače.

Redatelj Ivan Živković s Ćirom je i istoimenim dokumentarcem prije 12 godina počeo svoju redateljsku priču i upravo ona će mu, kaže, uvijek biti najdraža i najveća pustolovina.

- Opet idemo u Bosnu. Ovaj put u njegov rodni Travnik, da se Ćiro vrati u doba svog teškog djetinjstva. To je dominantna tema književnosti, mislim da je jako filmična. A Ćirin život je show, a on je iznimno televizična osoba. Travnik je sjajna scena, a njegova priča iz djetinjstva je impresivna. Živio je u potpunom siromaštvu. Njegov otac je bio alkoholičar, bio je vezan uz svoju majku. Dva brata su mu ubili jer su bili u ustašama. Pohađao je franjevačku školu i znamo onu priču o njegovoj fatalnoj zaljubljenosti u časnu sestru zbog koje je rezao vene - opisuje Živković.

Sam će voziti

Film s Ćirom u Travniku trebala bi biti vodeća epizoda druge sezone njegova serijala "Varoški amarcord".

- Vodeća u prvoj sezoni, koja se prikazivala na HTV-u, bila je priča o djetinjstvu fantastičnog trojca popularne kulture: Arsena Dedića, Miše Kovača i Vice Vukova, koji su odrasli u istoj ulici mog šibenskog Varoša. Druga sezona je zamišljena ne tako mozaično, nego je u fokusu jedan lik koji se vraća u doba svog djetinjstva. Počinjemo s Ćirom i imamo još nekoliko imena. A Ćiro dobro djeluje unatoč nalazima. Pitao me kojeg vraga ga tjeramo da sad ide u Travnik i znam li koliko treba voziti do tamo. Ja sam mu rekao da su u pitanju četiri sata i da ćemo organizirati da ga netko vozi. No, on je rekao da on sam vozi. Šali se i ta zezancija ipak pokazuje da je dobro - kaže redatelj, koji otkriva da putovanje u Travnik planiraju za nekoliko dana, kad prođe kišno razdoblje, piše Jutarnji.hr.