Ćiro nije bio samo "čovjek iz raje", on je bio raja. Sve ljude nastojao je učiniti svojim prijateljima
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Ćiro Blažević svima je nama oplemenio živote. Sretan sam, jer sam imao privilegiju upoznati tog čovjeka, rekao je jednom prigodom Alen Bokšić. U tom subjektivnom očitovanju jednog od brojnih nogometaša koje je vodio krije se fenomenologija Ćire Blaževića.
Premda se predstavljao za nogometnog trenera Ćiro je bio mnogo više od toga. Njegovu ste pojavnost mogli voljeti ili mrziti, ali ona nikoga nije ostavljala ravnodušnim, pišu Sportske novosti.
Priča o Ćiri Blaževiću doimlje se poput narodne legende, koja se prenosi s koljena na koljeno. U životopisu najpoznatijeg hrvatskog trenera naizgled nema ništa nepoznato i nepredvidivo. O njemu se de facto sve zna. On nije bio samo – "čovjek iz raje". Ćiro Blažević jest "raja"!
Ljudi su voljeli Ćirinu izravnost. Bilo da je govorio o nogometnim promišljanjima ili pak o osobnim diskrecijama, on je sve velikodušno plasirao u javnost. Savršeno je poznavao moć medija. Stoga ih je i doživljavao kao svoju najvjerniju metresu.
Ćiro je volio raspredati o svom životu, a kako je bivao starijim to se češće vraćao u djetinjstvo. Mnogo je njegovih autobiografskih epizoda na rubu kontroverznog. A tako je krenulo od prvog dana, 9. veljače 1935. Otac Mato često je i intenzivno slavio život, pa kako ne bi rođenje sina... Budući da se dernek odužio najstariji Blažević do matičara je stigao tek narednog dana. Stoga je u svim dokumentima upisan pogrešan datum rođenja Miroslava Blaževića.
Mali Miro ili Braco, kako su ga zvali ukućani, bio je najmlađe od osmero djece u obitelji Blažević. Angela Malina i Ivica umrli su u najranijoj životnoj dobi (sa svega nekoliko mjeseci), a Anto i Josip poginuli su u ratu. Braco je ostao s tri starije sestre – Jelom, Dragicom i Jozefinom.
Pobjede u skijaškom trčanju
Djetinjstvo Miroslava Blaževića obilježili su glad, neimaština i neizvjesnost. Bremenito djetinjstvo još je težim učinila ratna zbilja. Anto i Joško pokopani su na travničkom groblju. Nijedan nije dočekao 18. rođendan. Bili su pripadnici Crne legije. Smrt je zatrla i ono malo zajedničkih uspomena. Malom Braci, u dječačkom poimanju rata, njegova su braća zanavijek ostala – "hrvatski vitezovi".
U travničkom je kraju bilo puno ratnih gubitnika. I Blaževići su bili među njima. Nisu toliko strahovali od rata koliko – od oslobođenja. Traume novog poretka za najmlađeg su Blaževića započele uhićenjem majke Katarine i šokantnim prizorom ubojstva daidže Joze, kojega je partizanski rafal "prerezao" na kućnom pragu. Narodna je vlast odvela i oca Matu. U četveroredu je koračao prema Bleiburgu. Međutim, kod Maribora za Blaževića se založio neki jaran. Mato je bio čovjek "široke duše", pa je tijekom rata pomagao svima. Među inima, i partizanima, Židovima...
Mali je Miro bio iznimno privržen majci. Katarina Blažević (djevojački Markovinović), rodom iz Slavonskog Broda, podsjećala je na austrijskog konzula u vezirskoj varoši (iz Andrićeve Travničke kronike). S diplomom gimnazije iz Austro-Ugarske i perfektnim znanjem njemačkog jezika bila je iznadprosječno obrazovana žena. No, za život u bosanskoj mahali bile su to sasvim nebitne kvalifikacije.
U kući Blaževićevih dominirala su dva detalja: raspelo i grb Dinama! Katarina je bila povjerenica zagrebačkog kluba za Travnik, a Braco je kao dječarac trčao za njom dok je prikupljala članarinu.
Svjestan obiteljske stigme, Ćiro (nadimak je dobio po lutku nekog trbuhozborca tijekom novogodišnje noći 1940.) iz čemera se svakodnevice nastojao uzdići kroz bavljenje sportom. I pritom je bio poprilično uspješan. Ušao je u povijest jugoslavenskog sporta kao prvi natjecatelj izvan Slovenije koji je pobijedio u skijaškom trčanju. "Šampiona" je u Travniku dočekala pleh-muzika, a drugovi iz Komiteta donijeli su mu doma i poklone: vuneni pulover i nekoliko naranči. Po prvi puta su predstavnici vlasti napustili dom Blaževićevih, a da nisu nikoga poveli sa sobom.
Od dnevnica kupio cipele i - banane
Isticao se Blažević i nogometnim talentom, pa je postao punoljetan već 1951. (dužnosnici travničkog Bratstva krivotvorili su mu godinu rođenja da bi mogao zaigrati za prvu momčad). U debitantskom nastupu protiv Plamena u Republičkoj ligi postigao je dva gola. Mato nikada nije ništa naučio o nogometnoj igri, ali je svejedno do jutra častio cijelu birtiju. Svoj način života "branio" je uzrečicom:
- Ja kad popijem drugi sam čovjek. Al‘, jebi ga, onda i taj drugi čovjek ‘oće nešto da popije.
Zbog oca Ćiro Blažević nikada nije pio alkohol. Konstatiravši:
- Moj je Mato popio za tri generacije unaprijed!
Ubrzo je Ćirinom talentu okruženje Republičke lige postao pretijesno. Preselio je u Sarajevo, na Koševo. A na Baščaršiji se i prvi puta "pravo zaljubio". Ali, i "rezao vene". Mersiha je, naime, našla bolju priliku. Barem je ona tako mislila.
A onda je Mato opet imao razloga za slavlje. Na adresu Blaževićevih pristiglo je pismo iz Zagreba, s potpisom Otta Hoffmana, direktora Dinama. Ćiro je 47 dana proveo na turneji po Mediteranu. Od dobivenih dnevnica (tri dolara po danu) kupio je prve cipele i "otkrio" banane. Doduše, nije odmah shvatio da se kora ne jede...
Dinamo je i krajem 50-ih prošlog stoljeća imao iznimno jaku momčad. Došljak iz Travnika svaki je trening doživljavao kao finale Svjetskog prvenstva. Rijetke prilike da zaigra za prvu momčad posve je otklonio – poziv iz JNA. Zbog svjetske krize oko Sueskog kanala Blažević je "gulio" vojni rok dvije godine. Po povratku iz Čačka, novi šok: u Maksimiru više nisu računali na njega! Pola sezone je proveo na Kajzerici, igrajući za Lokomotivu prije nego je preselio – u Rijeku.
Koljeno mu prekinulo karijeru
Godine provedene ondje bile su prijelomno razdoblje u životu Miroslava Blaževića. U Rijeci je upisao Pedagošku akademiju i upoznao suprugu Zdenku Đorđević, a 5. kolovoza 1962. rodila im se i kćer – Barbara (inspiraciju za ime sretni je otac pronašao u pjesmi Jacquesa Preverta). No, u Rijeci je Blažević okusio i okrutniju stranu života. Na treningu B reprezentacije Jugoslavije zadobio je ozljedu križnih ligamenata. Medicinska znanost u bivšoj državi u to je vrijeme spomenutu ozljedu tretirala kao "neizlječivu bolest". Koljeno Miroslava Blaževića više nikada nije povratilo prvotnu, temeljnu funkciju. A onda je osjetio i najtežu bol. Iz Travnika je stigla vijest: umrla je Kata! Nikada u životu nije osjetio veću tugu. I prazninu.
U nenapisanoj oporuci, jer ništa mu materijalno nije imala za podariti, majka je Braci u amanet ostavila jedino riječi:"Sine, uvijek hodaj uzdignute glave!" Sine... Riječ, koju je Miroslav Blažević rabio najviše u životu.
Nakon uništenja koljena Ćiro praktički nije igrao nogomet. Doma je hranio i previjao Barbaru dok je Nena u školi predavala matematiku. A onda mu se iz Švicarske javio bivši suigrač Lav Mantula...
Uz malo sreće koljeno je preživjelo probnu utakmicu u Sionu i Ćiro je dobio jednogodišnji ugovor. Ali, Švicarska je početkom 60-ih prošlog stoljeća bila nogometna provincija i novcem iz ugovora Blažević nije mogao prehraniti obitelj. Morao je naći dodatni posao. Nadobudno je došao u jednu osnovnu školu s diplomom riječke Pedagoške akademije i tvrdnjom kako je profesor tjelesnog odgoja. No, ravnatelj je brzo ustvrdio kako monsieur Blažević ne govori francuski, ali i nijedan drugi "švicarski" jezik, pa mu je ponudio manje zahtjevan posao. Nogometaš Siona zadužio je metlu i čistio školske hodnike.
Selidba u Ženevu
Ubrzo je našao bolje plaćeni posao. Postao je vozačem šlepera. No, karijera nogometaša bila je na izdisaju. Poglavito nakon još jedne operacije koljena. U strahu da mu klub neće produžiti ugovor zaigrao je svega mjesec dana poslije operativnog zahvata. A liječnici su mu sugerirali tromjesečno mirovanje. Novi ugovor ionako nije dobio. U to vrijeme, švicarski su klubovi mogli angažirati samo jednog stranca. Sion se odlučio za jugoslavenskog vratara Blagoja Vidinića.
Tako je igračka karijera Miroslava Blaževića u 31.godini definitivno skončala. Za utjehu, pronašao je novi posao: na proizvodnoj traci u tvornici satova. A obitelj Blažević dobila je još jednu kćer. U Sionu je rođena Katarina. Nastavljena je obiteljska tradicija i privrženost tom imenu. Osim majke, Katarina je bila i baka (podrijetlom Mađarica), koja je bila posebno osjetljiva kada bi njenog unuka netko nazvao – Ćiro.
Sredinom 1967. gastarbajterska je obitelj Blažević preselila u mondeni Vevey, gradić na obali Ženevskog jezera. Ondje je "glava obitelji" dobila novi posao. Kao i mnoštvo "propalih igrača", Miroslav Blažević zaputio se u avanturu trenerskog poziva. Krenuo je – s dna... Vevey je igrao u drugoj amaterskoj ligi i nitko za njega nije pokazivao osobito zanimanje. Međutim, dogodilo se čudo. U samo četiri godine Vevey je dobio nogometnog prvoligaša, a trener Blažević – ključeve grada. Najveće priznanje Veveya. Prije njega počasnim su građanima postali Jean-Jacques Rousseau, Edouard Le Corbu, Victor Hugo, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Nikolaj Gogolj, Henryk Sienkiewicz, Oskar Kokoschka, Graham Green, Henri Nestle, James Mason, Charlie Chaplin...
Shvativši da više nije glavna atrakcija u gradu Chaplin je imao potrebu upoznati tog neobičnog lika s čudnim naglaskom. Trener Veveya se pak snebivao shvativši da Šarli (kako su sugrađani zvali slavnog glumca i redatelja), premda Englez – nema pojma o nogometu! No, Blažević je volio divaniti sa Chaplinom. A ovaj ga je uvjerio da "biti klaun i zabavljati ljude najteži je posao na svijetu". Možda je stoga i pod utjecajem slavnog "čovječuljka" Ćiro tako često i ustrajno – uveseljavao ljude oko sebe!
A parafrazirajući štivo Grahama Greena, po kojemu je snimljen i znameniti film "Treći čovjek", Chaplin je kazao nogometnom treneru:
- Za vrijeme najokrutnije vlasti i vladavine perverznih Borgija nastala je renesansa. Leonardo i Michelangelo! A Švicarska je imala 500 godina mira. I što je napravila? Kuku-clock! Sat kukavicu! Nije za vas Švicarska. Vi ste čovjek koji se bolje snalazi među Borgijama!
Ali, poslovnu je ponudu dobio jedino – iz Siona. I ondje je preselio obitelj, u međuvremenu uvećanu za Miroslava juniora. Već na prvom treningu Ćiro je shvatio kako se mora riješiti nekolicine igrača. Neki su bili stariji, neki manje talentirani...Jedan je među njima udovoljavao oba kriterija: Joseph Blatter.
Nakon pet godina u Sionu, Miroslav Blažević preselio je u Zürich kako bi preuzeo švicarsku reprezentaciju. No, vodio je nacionalnu momčad samo dvije utakmice. Precizni Švicarci utvrdili su vlastiti propust: novi izbornik ne zna nijednu njemačku riječ! Neznanje talijanskog još bi mu i oprostili... Međutim, Blažević je stekao švicarsko državljanstvo, ali i brojna poznanstva: primjerice, na skijalištu u Crans Montani upoznao je Jean-Paul Belmonda i Catherine Denneuve. Upoznao je i svog idola – Jacquesa Preverta. Zapravo, je "pjesnik Pariza" želio upoznati tog neobičnog svata, nogometnog trenera koji sve njegove stihove zna – napamet.
Uništio zlatni Rolex
A onda je 1979. stigao poziv iz Rijeke, a nedugo potom i – iz Maksimira. Osobno ga je pozvao predsjednik Dinama Ivo Vrhovec, važan faktor tadašnjeg političkog establištmenta. Samouvjereno, poput imperatora, Ćiro je uletio u Dinamovu svlačionicu, skinuo s ruke zlatni Rolex, bacio ga u zid, pa potom još počeo i skakati po njemu. Dok su ga "ukućani" u čudu gledali, vrištećim glasom im je naredio:
- Ovako želim da zgazite sve svoje protivnike!
Poslije 24 godine Dinamo je postao prvakom Jugoslavije! Imao je impresivnu momčad: Zajec, Kranjčar, Mlinarić, Deverić, Cerin, braća Cvetković, Hadžić... No, najvećom zvijezdom postao je trener. Po prvi puta u povijesti. Stvoren je kult bijelog šala (po uzoru na francuskog glumca Charlesa Boyera). Istovremeno, Dinamo se prometnuo u nacionalni pokret. S 48.000 članova! S političkog aspekta – situacija je izmakla kontroli. Jedan od vodećih hrvatskih političara Jure Bilić upozorio je Ćiru na opasnost – od njega samog.
Srećom, po Blaževića, Švicarska mu je pružila mogućnost nogometnog egzila. Dobio je posao u najvećem klubu – Grasshoppersu. Iako je već prve sezone sa "skakavcima"osvojio naslov, Ćiro se želio što prije vratiti "na mjesto nesreće". Pritisak javnost spram maksimirskog kluba postao je nesnošljiv. Napokon je 1985. Blažević (prethodno je nekoliko mjeseci vodio Prištinu) vraćen u Maksimir. Ništa međutim nije bilo kao ‘82. Niti ozračje, niti momčad... Nestala je šampionska ćirolija. Shvativši da se drugi maksimirski mandat pretvara u priču bez sretnog završetka, Blažević je poslao životopis na beogradsku adresu – Terazije 35. Naime, FSJ je raspisao natječaj za selektora. No, predsjednik Slavko Šajber, s indignacijom je poderao njegovu kandidaturu i kazao: Ćiro može biti selektor jedino Nezavisne države Hrvatske!
Utjehu od beogradske odbijenice Blažević je pronašao – u Nantesu. Ondje međutim nije uživao bespogovornu naklonost medija. Jedan mu je lokalni novinar napisao: "...otkako je Blazevic postao trenerom Nantesa najveći doživljaj na stadionu Le Beaujoire bio je koncert Pink Floyda".
- Koji razbojnik! Kao trener Nantesa kod kuće nisam izgubio nijednu utakmicu – žestio se Ćiro.
No najsnažniji medijski istup, na rubu skandala, Blažević je imao u jednom talk-showu. Voditelj ga je pokušao diskreditirati provokacijom:
- Čuo sam da ste vi samo dobar motivator, ali ne i veliki trener.
- A ja sam čuo da ste vi peder – uzvratio mu je "motivator".
Dok je Ćiro živio s "kanarincima", Hrvatsku su zahvatile demokratske promjene. Blažević je to shvatio po jednom telefonskom pozivu. Nazvao ga je Tonči Vrdoljak i ponudio mu da bude ministar sporta u budućoj Vladi Republike Hrvatske.
- Ma, đe ću ja bit ministar. Pa, ja sam nogometni trener – kazao mu je Ćiro.
Umjesto u hrvatskoj Vladi, Ćiro je završio – "na solunskom frontu". Postao je trenerom PAOK-a. Njegovu ambiciju da sruši tradiciju atenskih klubova poremetio je jedan tragični događaj. Usred noći zaprimio je dramatičnu vijest: supruga je Zdenka stradala u automobilskoj nesreći kod Karlovca i zadobila opekline opasne po život! Nikada, kao tog trenutka, Ćiro nije tako izravno doživio osjećaj nemoći i prokletstvo posla kojim se bavi.
Odluka o povratku u Hrvatsku bila je logična. Njegov angažman u Maksimiru svesrdno su zazivali i navijači i mediji. Nedostajao je samo – "politički blagoslov".
Susret s Tuđmanom
Susret Franje Tuđmana i Miroslava Blaževića organizirao je Vinko Hotko. Kod njega je, na Cmroku, prvi hrvatski predsjednik igrao tenis. Već u uvodnoj besjedi, Tuđman je održao govor. Politički govor. Ćiro se naježio! U jednom trenutku začuo je riječi: ...jedina nam Hrvatska! Istu je misao izgovarala i njegova mater Kata. Posljednji puta dva dana prije "pada Travnika". Nepunih pola stoljeća kasnije, o jedinoj nam Hrvatskoj, Ćiri je zborio Franjo Tuđman. Partizanski general. Život je ponekad tako čudna i nepredvidiva pojava.
Hrvatskom je poglavaru (tako je Ćiro nazivao Tuđmana) nogomet bio iznimno važan čimbenik u životu. Napose klub, kojemu je dodijelio latinsko ime "jedine nam države". A onda je taj i takav klub odlučio privatizirati. Budući da je Ćiro Blažević bio prijatelj obitelji i čovjek od povjerenja, nije bilo potrebe gubiti vrijeme na raspisivanje javnog natječaja. Međutim, kako je Blaževiću za "kupovinu Dinama" nedostajalo nekoliko milijuna (nečega) pozvao je u pomoć svog kuma. Zdravko Mamić pokazao se čovjekom koji može riješiti svaki problem. Poglavito, otkako su Feničani izmislili novac.
S prvim vlasnicima Croatia je osvojila domaće prvenstvo. Ali, proizvod (made in) Croatia nije prošao na europskom tržištu. Hrvatskog prvaka izbacila je rumunjska "zvijezda" (Steaua). Bio je to uvod u scenarij potpune katastrofe. Narednu HNL titulu ugrabio je Hajduk, a Croatija je "zaglavila" u Auxerreu. Navijači su uništili tridesetak pročelja u spomenutom gradiću, a izazvali su i nerede na stadionu. Dojam posvemašnje kataklizme osnažili su i verbalni napadi klupskih čelnika na belgijske suce. Croatia je na godinu dana suspendirana iz svih UEFA-inih natjecanja!
Promtno je reagirao državni vrh i poništio privatizaciju maksimirskog kluba. Ćiro je odluku dočekao s olakšanjem. Ionako je cijelo vrijeme tvrdio: Dinamo je, hoću reć Kroacija, klub hrvatskog naroda!
Naprasnom nacionalizacijom Croatije, Ćiro je prestao biti u sukobu interesa (tada ta pojavnost još nije posve zaživjela). Naime, Blažević je još ranije imenovan izbornikom hrvatske reprezentacije (prema Šajberovom proročanstvu). Uoči prve utakmice, protiv Španjolske u Sevilli (2-0), rekao je igračima u svlačionici:
- Možda si utvaram, ali ja mislim da ste vi najbolji na svijetu!
Očigledno da su i igrači povjerovali u Ćirinu "utvaru", jer su u kvalifikacijama za Euro ‘96. osvojili prvo mjesto, ispred Italije (tadašnjeg viceprvaka svijeta). Izvjesnost uspjeha narušilo je jedino uhićenje hrvatskog izbornika!? Prema optužnici Blažević je kao trener Nantesa primio 420.000 franaka od Olympiquea kako bi svoje igrače dodatno stimulirao za susret s Bordeauxom. Dok je 17 dana u marsejskom zatvoru dijelio ćeliju i kuhane krumpire sa ženoubojicom Ćiro je dobivao pisma podrške. U jednom je pisalo: Ćiro, jel‘ ti treba turpija? Ćiro je oslobođen nakon što je krunski svjedok optužnice protiv Bernarda Tapiea, bivši direktor Olympiquea Jean-Pierre Bernes, kazao na sudu da "Blažević nije sudjelovao u namještanju rezultata već je novac uzeo za posredničke usluge, tj. transfer Piksija Stojkovića". No, mediji su prethodno već konstatirali da "Hrvatska ima najbolju reprezentaciju na svijetu i izbornika u najbolje čuvanom francuskom zatvoru".
Dan povratka u Hrvatsku ostao je trajno uklesan u Ćirinom sjećanju. Stigao je u Maksimir na utakmicu Croatije i Cibalije. Nitko međutim s njim nije želio prozboriti nijednu riječ. Status izopćenika bio je do tada posve nepoznat u njegovom životu. Osjećao se izgubljenim u bespućima povijesne nemilosti. Sve dok ga pod poluvremenom nije uočio predsjednik Tuđman i radosno konstatirao: Drago mi je da vas vidim. Znao sam da niste ništa krivi!
Odjednom su se svi sjatili oko Blaževića. Neki su Ćirino zatvorsko iskustvo pripisali srpsko-mafijaškoj uroti. Post festum Blažević je ustvrdio:
- Kako je Tuđman uz toliko farizeja oko sebe uspio stvoriti državu, to je svjetsko čudo!
Prije polaska u Englesku na završni turnir Eura, Ćiro je poglavaru, pomalo lakomisleno, obećao titulu prvaka Europe. Poraz u četvrtfinalu od Njemačke (kasnijeg europskog prvaka) doživljen je krajnje traumatično. Slučajući povike navijača – "Ćiro pederu", Blažević je podnio ostavku. Ipak, nakon razgovora s Tuđmanom revidirao je svoju odluku i nastavio izbornički posao.
Nezaboravna 1998.
Kako se i dolikuje najboljima, Hrvatska se plasirala na Svjetsko prvenstvo 1998. A 35 dana proživljenih u Francuskoj bili su vrhunac trenerske karijere Miroslava Blaževića. U četvrtfinalu turnira, Hrvatska je, u Lyonu, deklasirala Njemačku 3-0. Neki su svjetski mediji konstatirali kako je to najteži njemački poraz još – od Staljingrada. Hrvatski su navijači ponosno nosili majice – "Proud to be Croat" i vikali: "mi smo pederi, Ćiro je naš"!
Međutim, hrvatsku su nogometnu bajku u polufinalu naprasno prekinuli neki tamnoputi momci za koje je Jean-Marie Le Pen ustvrdio da uopće ne znaju francusku Marseljezu. Svejedno, na semaforu se zrcalio rezultat: Francuska – Hrvatska 2-1!
- Samo jednom u životu osjećao sam se ovako jadno. Kada mi je umrla majka – utučeno je zborio Blažević nakon utakmice.
A samo tri dana kasnije najveći se motivator našao pred izazovom karijere. Kako u srazu za treće mjesto reanimirati "mrtvu momčad"? Kako vratiti Bobana i društvo? Neposredno prije izlaska na travnjak Parka prinčeva Ćiro je kazao igračima:
- Ako večeras ne dobijemo Nizozemsku, umrijet ćemo kao nesretni starci!
Možda je sveukupno na turniru u Francuskoj Nizozemska igrala najbolji nogomet, ali najvećoj je senzaciji ime bilo – Hrvatska. Debitant na Mundialu uzeo je broncu!
Na dodjeli medalja – povijesni susret. Nakon trideset godina dva su čovjeka ponovno zapodjenula razgovor – novi predsjednik FIFA-e i "trener svih trenera": Joseph Blatter i Ćiro Blažević. Razmijenili su nekoliko kurtoaznih riječi i vjerojatno pomislili isto: ako ga i ne vidim idućih trideset godina, uvijek će nam ostati Pariz!
Sretno razdoblje nije dugo potrajalo. Uslijedila je 1999. – godina katastrofa: hrvatska se reprezentacija nije plasirala na Euro 2000, Boban se oprostio od reprezentacije, a krajem godine preminuo je i predsjednik Tuđman. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. Blažević je vodio momčad samo u prve dvije utakmice. I podnio ostavku. Više nije bilo nikoga tko bi ga odvratio od te odluke. Pojašnjenje njegovog odstupa zvučalo je pomalo zastrašujuće:
- Nisam imao izbora. Biti živ ili biti izbornik!
Na ideološkoj platformi detuđmanizacije očigledno je i "vječiti izbornik" bio izložen političkim pritiscima. Poglavito nakon što je cijela reprezentacija, predvođena Ćirom, potpisala peticiju za generale, vojskovođe Domovinskog rata, koje je novi predsjednik Mesić naprasno umirovio.
Ako je vjerovati znanstvenicima, koji tvrde kako Hrvati potječu iz Irana, Ćiro se vratio korijenima. Preuzeo je iransku reprezentaciju! I poručio:
- Nikada se neću vratiti u Hrvatsku! Već sam gledao plac za grobnicu – naricao je iz Teherana. Nije, međutim, uspio plasirati se s Iranom na Svjetsko prvenstvo (u dopunskim ga je kvalifikacijama eliminirala Republika Irska) i ipak se vratio u Hrvatsku. Konkretno, u Osijek. Epizoda u Gradskom vrtu predstavljala je uvertiru u četvrti povratak Ćire Blaževića u Maksimir. Na poziv Zdravka Mamića.
- Nisam mogao odbiti kuma. A i Franjo već tri godine čeka titulu – šeretski je kazao Ćiro, po dolasku u Dinamo. Na kraju sezone, postao je prvi trener u povijesti koji je osvojio tri naslova prvaka. Za Franju ne znamo pouzdano, ali Mamić unatoč tituli nije bio zadovoljan. Na svekoliko iznenađenje smijenio je kuma!
- Učinio me nesretnim starcem – kazao je Ćiro i već prema ustaljenom običaju prihvatio prvu ponudu koja se pojavila. Tako je postao trenerom Mure iz Murske Sobote. Potom i Varteksa, pa Hajduka, Xamaxa, Zagreba...
Karizmatičnost, domoljublje, uzničko iskustvo... bili su argumenti koje je Miroslav Blažević nastojao kapitalizirati u političkoj borbi protiv Stjepana Mesića. Pojavio se, naime, u predsjedničkoj kampanji. No, nije uspio galvanizirati hrvatski puk. Njegov je program bio – "Mika, Pera, Laza...", a predsjedničke su ambicije završile – "kod Gige u šupi". Ćirine riječi – "ja si utvaram da bih bio dobar predsjednik", birači nisu doživjeli ozbiljno. Stoga je rezultate izbora popratio snebivanjem: Isuse, Marijo i pomalo Josipe...
Matematički, Blažević je dobio 0,8% glasova. Konkretno, 17.847 ljudi zaokružilo je njegovo ime, što mu je dostajalo za devetu poziciju u predsjedničkoj kampanji. Razočaravajuća spoznaja za čovjeka, koji je 98. bio treći na svijetu.
Izbornik BiH
S političkom se retorikom Ćiro pojavio i na Baščaršiji kao izbornik Bosne i Hercegovine.
- Dolazim kako bih ujedinio napaćeni bosanski narod, a reprezentaciju BiH odveo na Svjetsko prvenstvo – rekao je na inauguraciji. Nije uspio. Iako je nogometnoj raji priuštio mnogo lijepih trenutaka, "napaćeni narod nije ujedinio". A i Portugal se u dodatnim kvalifikacijama pokazao nepremostivom preprekom.
Kada čovjek biva prestar za bavljenje trenerskim poslom? Početkom 2010. za usluge 75-godišnjeg Blaževića u hrvatskom nogometu nitko nije bio zainteresiran. Ali, "nepoderivi" Ćiro ostvario je najunosniji angažman u karijeri. I preselio – u Šangaj!
- Za razliku od Hrvata, Kinezima imponira moje iskustvo i mudrost – kazao je Ćiro, pa prisnažio:
- U Kini mi je lakše živjeti s nostalgijom nego doma s Hrvatima.
I priznao:
- A i milijun dolara godišnje malo ti razblaži nostalgiju.
Na "proputovanju" od Kine do Hrvatske još se godinu dana Blažević zadržao u Iranu (trenirao je Mes Kerman). Jednu je sezonu živio i radio u Tuzli. Ondje je prvi puta u karijeri vodio drugoligaški klub. Na početku sezone. Na kraju je izborio prvoligaški status, pišu Sportske novosti.
Posljednju je trenersku epizodu Ćiro imao u Zadru. Došao je na poziv Rene Sinovčića. No, kada je ovaj uhićen, Ćiro je odustao od avanture u Stanovima...
Od 2014. Ćiro je imao status nogometnog trenera u mirovanju. Od tog je trenutka posve promijenio postavke u odnosima. Dok je kao trener uvijek imao prednapregnute relacije, na rubu incidenta, u postnogometnom razdoblju otpočeo je životnu misiju – pomiriti se sa svima s kojima je tijekom života bio u zavadi. Nadasve pretenciozno, ali sve je ljude nastojao učiniti svojim prijateljima. Životnim je iskustvom dokučio:
- Osoba bez prijatelja, poput knjige je koju nitko ne čita!