Bjelovarska vojnikinja Josipa Špehar (27): "U misiji u Poljskoj sam radila na utovaru raketa"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
- Sjećam se da sam kao mala, još prije nego što sam i krenula u školu, bila sam s majkom na kramu. Došavši do jednog štanda htjela mi je kupiti igračku te mi je rekla da izaberem koju god želim. Očekivala da ću odabrati lutku ili neku životinjicu, međutim moj izbor bila je puška. To ju je začudilo, jer kako ću ja kao djevojka nositi pušku. Nije mi ju htjela kupiti. Nešto kasnije ponovno mi je postavila isto pitanje, međutim moj izbor opet je bila puška i u konačnici sam je i dobila, kroz smijeh je započela svoju priču Josipa Špehar, jedna od šest hrvatskih pripadnica koje su sudjelovale u 8. hrvatskom kontingentu u NATO aktivnosti ojačane prednje prisutnosti u Republici Poljskoj.
Josipa je inače 27-godišnja djevojaka iz Bjelovara, točnije iz Tomaša, koja već pet godina radi u Hrvatskoj vojsci. Šestomjesečni boravak u Poljskoj bila je njena prva misija, a ujedno je i jedna od rijetkih Bjelovarčanki koje su se odvažila na taj čin.
Pronašla se u vojsci
Za taj period, kaže, vežu je samo lijepe uspomene, međutim o novoj misiji trenutno ne razmišlja.
- To je zbilja jedno lijepo iskustvo u kojem čovjek puno toga nauči, međutim dugo je to vremena bez obitelji. Ne kažem da nikada više neću poželjeti prijaviti se za misiju, ali sad neko vrijeme, sigurno ne, odlučna je Josipa.
Ova mlada djevojka nakon završene ugostiteljske škole i dodatne prekvalifikacije odradila je sezonu na moru, ali se u tome nije pronašla. Međutim, u vojsci zato je, iako je njena vojna priča počela zapravo spontano.
- Jedan moj poznanik prijavio se na dobrovoljno služenje vojnog roka i prilikom jednog našeg razgovora pitao me zašto i ja ne bih pošla. Do tada nisam niti znala da djevojke mogu ići u vojsku. Tako sam se odlučila probati, iako tada nisam znala da ću ostati raditi, ali evo me, ostala sam, ističe ova Bjelovarčanka.
Za obuku se posebno pripremala, jer kaže, do tada nije mogla napraviti niti jedan sklek.
- Odlučila sam svaki dan napraviti po jedan više i malo po malo došla sam do potrebnog broja. Čini mi se da se tražilo oko 30, prisjeća se.
Nije točno znala što će je dočekati u Požegi i što se od njih točno očekuje, ali je zato danas sigurna da joj je obuka, uz misiju, bio najzanimljiviji dio posla, barem za sada.
- Doista nisam imala nikakva očekivanja i sve mi je bilo novo. Upoznala sam puno novih osoba, a s nekima sam i danas u kontaktu. Dizanje u šest, pa motorika, odnosno trčanje i tek onda doručak. Poslije toga u početku je na rasporedu bila nastava, a kasnije obuka, opisuje svoje prve dane u HV-u.
Obuka napornija od misije
Po završetku temeljne obuke, odradila je još jednu sezonu na moru, a potom je i potpisala ugovor te prošla specijalističku obuku, nakon koje je došlo i prvo ozbiljno iskušenje.
- Dobila sam postavljenje u Đakovo, što mi je bio šok. Naime, moje ostale kolege redom su dobili postavljenje bliže mjestu prebivališta. Međutim, prihvatila sam stvari takve kakve jesu i vrlo brzo mi je postalo drago što sam otišla u Slavoniju. Ljudi su zbilja super i brzo sam se uklopila. I danas sam u kontaktu s nekima od njih. Nakon pola godine dobila sam premještaj u Bjelovar i tu sam već četvrtu godinu, govori Josipa te nastavlja.
- Dugo sam se nećkala hoću li se prijaviti za misiju ili ne, međutim sve moje kolege iz desetine su se prijavile i odlučila sam da neću ostati sama. Na kraju smo svi bili na popisu, ističe mlada vojnikinja.
Za misiju su pak uslijedile nove posebne pripreme, koju su joj, kaže, bile možda čak i napornije od same misije. I fizički, ali i mentalno.
- Trajalo je to četiri mjeseca, a svaki dan smo imali tjelesne pripreme, odnosno trčanja i razna vježbanja. Pripremali smo se za svakakve moguće scenarije. Uvježbavali napade, trči ovdje, trči tamo. Znali smo po nekoliko sati bili u blatu do koljena. Morali smo biti potpuno spremni, iako se u konačnici ispostavilo da nam takve stvari u Poljskoj srećom nisu trebale. Možda u nekim drugim misijama, poput Afganistana, to izgleda nešto drugačije, zbilja ne znam, ali ovdje stvarno nije bilo trenutaka u kojima bi osjećali strah ili neku opasnost. Pored fizičkim priprema, imali smo i teoretski dio, dodaje.
Za vrijeme boravka u misiji situacija u Ukrajini još uvijek nije eskalirala, međutim Josipa ističe da nikakve napetosti nisu osjećali. Kako kaže, uz hrvatski kontingent u Borbenoj grupi u Poljskoj sudjelovali su pripadnici američkih, britanskih i rumunjskih oružanih snaga. Ukupno 80 hrvatskih pripadnika bilo je u Republici Poljskoj živjeli su zajedno tih šest i pol mjeseci.
Zadužena za utovar raketa
- Bitnica samohodnih višecijevnih lansera raketa sastojala se od dva paljbena voda i jednog zapovjednog gdje sam bila raspoređena u desetini za utovar i transport. Drugim riječima, moj posao bio je utovar raketa. Primjerice, jedna raketa sa sandukom iznosi 100 kilograma, tako da nas je trebalo četvero za utovar. Teško je, ali se čovjek vremenom navikne. Također, dnevni zadaci su nam se razlikovali ovisno o tome jesmo li na vježbi ili ne. U danima kada nismo bili na terenu nakon doručka uslijedilo bi gađanja, vježba ili obuka, kako kada, a u popodnevnim satima je bila motorika. Radni dan završava u 18 sati, a vikendi su slobodni, kad smo imali priliku za eventualni izlazak iz baze, pojašnjava.
S druge strane, bilo je i vježbi koje su podrazumijevale nekoliko dana terena.
- Imali smo vježbe koje bi odrađivali po tri dana izvan kruga vojarne. Tada smo spavali vani, a u to vrijeme već je bilo dosta zahladilo. Zapravo, bilo je predviđeno da spavamo u tovarnom prostoru kamiona, međutim ja sam spavala doslovno vani, jer mi je bilo toplije kraj vatre nego u kamionu, govori Josipa.
Drugim riječima, tri dana nema skidanja iz uniforme, tuširanja, ali ni šminkanja ili uređivanja.
- Za vrijeme misije šminkanje, lakiranje noktiju i ostale "ženske" stvari nisu mi falile. Umjereno šminkanje je dozvoljeno, ali znali smo biti toliko umorni da se toga ne bi ni sjetila. Vani smo, po šumama i poligonima, nema se smisla šminkati. Možda bi nekoj djevojci to smetalo, ali meni ne. Jednostavno sam se naviknula na to, pojašnjava.
Niknule nove ceste i zgrade
Međutim, priznaje nešto joj je ipak nedostajalo.
- Najveći je problem je razdvojenost od obitelji. Čuli smo se mi redovito, ali opet nije to to. Iako, moram naglasiti da smo za taj period svi zapravo postali kao obitelj. Mislila sam da će mi božićno vrijeme teže pasti, ali bilo je okej. Čak smo i kolače pekli. Sama misija čak mi je i brzo prošla, ali sam po povratku shvatila da nas zapravo dugo nije bilo. Primjerice, iznenadila me nova cesta u Lugu, kao i neke nove zgrade, koje nisu bile kad smo odlazili, priča Josipa.
Kao što smo već rekli, kontingent od 80 Hrvata činilo je u šest žena, a Josipa nije bila jedina Bjelovarčanka.
- Anđela Ćurić također je sudjelovala u misiji. Bile smo čak i cimerice i velika podrška jedna drugoj. Postale smo jako povezane još od priprema, gdje smo jedna drugu često tješile, ali smo se ujedno i međusobno motivirale. Govorile bi si »Još tjedan dana i bit će lakše, izdržimo još tjedan«, međutim nikad nije bilo lakše ha-ha, govori naša sugovornica.
Sve te napore puno je lakše podnosila jer je cijeli život u sportu.
- Trenirala sam taekwondo, a nedavno sam pristupila i našim veslačicama Spartama. U slobodno vrijeme uživam u dugim šetnjama sa psima po prirodi i druženju s prijateljima, a opuštaju me čak i radovi oko kuće. Znate kako je to na selu, uvijek ima nekog posla, ističe.
Djevojke su ravnopravne
Iako je mnogima prva asocijacija na vojsku muškarci u uniformama, žene su, tvrdi Josipa, potpuno ravnopravne.
- Nisam nikad imala neugodnost na poslu. Dapače, dečki su me uvijek gledali kao sebi ravnu, čak bi me u šali zvali Joža. Također, nema podjela na muške i ženske poslove. Naravno da jedni drugima pomažemo u određenim situacijama, ali podjele nema. Danas doista ima puno žena u vojsci, tako da nije to ništa čudno. Jedina je razlika prilikom motoričkih provjera, gdje su naše norme ipak nešto niže, dodaje mlada bjelovarska vojnikinja.
Često prijateljima zna prepričavati što sve rade, posebice prijateljicama, ali još uvijek nije uspjela neku od njih dovoljno motivirati da se i same okušaju.
- Znala sam neke svoje prijateljice nagovarati da probaju. Uvijek su mi bile podrška, ali nikad se još nisu odvažile probati. Mišljenja sam da bi svi mladi trebali proći temeljnu obuku, odnosno dragovoljni vojni rok. Smatram da nije loše naučiti da stvari moraju biti po špagi, složeni ormari. Nema tu mama će ili tata koji će to napraviti za vas, odlučno će.
Josipa ima i dvije sestre koje se također dive njenoj odvažnosti.
- Do samog kraja sestre su me odgovarale od misije, pogotovo kad bi dolazila umorna s priprema, a majka od početka nije bila oduševljena previše. Međutim, velika su mi podrška u svemu što radim, zaključila je Josipa Špehar te dodala da se u vojsci vidi još dugo, naravno ako je zdravlje posluži.